Je li ronjenje uistinu opasno i ako jest, u kojoj mjeri? To su pitanja koja si zasigurno postavlja svatko tko se počinje baviti ronjenjem ili to ima u planu.
Kao i u svakom avanturističkom sportu (rekreaciji) i u ronjenju određeni rizik postoji. Ljudi nisu stvoreni da bi disali pod vodom, što znači da kod svakog zarona ronilac ovisi isključivo o svojoj opremi i vještinama kako bi sigurno izronio. Iako to zvuči pomalo zastrašujuće, ronjenje ipak nije opasno dok se ronilac drži pravila, koristi ispravnu opremu te roni u okvirima svojih ronilačkih kompetencija (svoje razine obučenosti – ronilačkog breveta). Naravno, valja uvijek imati na umu da je ronjenje složena aktivnost koja zahtijeva zdravstvenu sposobnost, tjelesnu spremnost, mentalnu zrelost, posebna znanja i vještine te posebnu opremu.
No, pogledajmo malo brojke. Prema izvješću DAN-a (Diver’s Alert Network) fatalne nesreće događaju se u prosjeku na jednom od 211.864 urona. Možda se čini riskantno, ali uzmemo li u obzir neke druge statistike vidjet ćemo da i nije toliko opasno. Naime, jedan od 6555 registriranih vozača nastrada u automobilskoj nesreći. Godišnje u automobilskim nesrećama smrtno strada više od milijun i 200.000 ljudi!
Pogledajmo i neke sportske aktivnosti poput padobranstva, jahanja ili trčanja. Tako smrtnim slučajem završava jedan od 116.666 skokova padobranom, a jedan od 126.626 maratonaca umre od srčanog udara dok trči. Za jahanje statistički podaci pokazuju da od 100.000 jahača njih 128 teško strada tijekom jahanja (više od 80% sa smrtnim ishodom). Statistički, ronjenje je sigurnije od vožnje automobila, skoka padobranom, jahanja ili trčanja maratona. No, ipak se radi o generalizaciji koja se odnosi isključivo na smrtne slučajeve.
Pogledamo li potrebu za medicinskom intervencijom zbog stradavanja (ozljeda) tijekom bavljenja nekom aktivnošću, ronjenje je niskorizična aktivnost. Najčešći medicinski problemi povezani s ronjenjem su opekline od sunca, morska bolest, dehidracija i ozljede u vidu ogrebotina ili uganuća (svi se mogu spriječiti). Rijetki su slučajevi ronilačkih ozljeda koje zahtijevaju bilo kakvu medicinsku pomoć. Najčešći ronilački problemi koji zahtijevaju medicinsku pomoć ili uzrokuju smrt ronioca su utapanje, dekompresijska bolest, barotrauma pluća, barotrauma uha, stradavanje od naleta plovila ili pad s plovila te stradavanje/ozljeda prilikom interakcije s nekim bićem u moru (ubodi otrovnih riba, žarnjaci, ugrizi nekih riba…). Medicinska pomoć ljudima koje se bave plivanjem, jahanjem, snowboardingom ili skijanjem ukazuje se znatno češće nego roniocima (prosječno 30 puta više po osobi).
Kada se pogledaju uzroci stradavanja ronilaca lako je utvrditi da bi ih bilo manje kada bi svi ronili isključivo u skladu sa svojim sposobnostima, odnosno stupnjem obuke. Naime, prema DAN-u, tri glavna uzroka smrti ronilaca su ranije utvrđene bolesti, odnosno patologija ronioca, slaba kontrola plovnosti te naglo mijenjanje vodenih struja, to jest kretanje vode. Sve troje od toga barem je djelomično moguće izbjeći.
Prije svakoga početka nove ronilačke obuke (tečaja) ronioci moraju ispuniti upitnik o svom medicinskom stanju koji, ako se ispuni točno, jasno pokazuje medicinske probleme koji su predispozicija ozljede ili smrti (primjerice bolesti pluća, uzimanje nekih lijekova ili problemi sa srcem). Naravno, neki ronioci lažu prilikom ispunjavanja tog obrasca i ignoriraju upozorenja da se ne roni s određenim kontraindikacijama. Također, poneka problematična stanja mogu se razviti i nakon certifikacije, stoga je prikladno da se medicinski upitnik ispunjava periodično i nakon stjecanja određene dozvole. Određivanje potrebnih sposobnosti, relativnih i apsolutnih ograničenja temelj je uspješne ocjene zdravstvene sposobnosti ronioca. Valja naglasiti i kako su neka privremena stanja kontraindikacija za ronjenje. Recimo, ronilačka boca i utezi su dio ronilačke opreme i predstavljaju veliki stres za kralježnicu tako da je bol u leđima privremena kontraindikacija za ronjenje.
Slaba kontrola plovnosti problem je kod mnogih ronilaca. Upitno je koga kriviti za to, ronioca koji ne zna pravilno kontrolirati plovnost ili instruktora koji ga je certificirao!? Naime, danas se početnički ronilački tečaj često može završiti za samo četiri dana, a to sigurno nije dovoljno da se savladaju osnovne vještine plovnosti! Tako sada imamo veliki broj ronilaca koji nikada nije točno savladao kako radi kompenzator plovnosti ili kako promjene tlaka prilikom urona i izrona utječe na plovnost. Ako ronilac nije usvojio te vještine ili nema fizičke sposobnosti ispravno kontrolirati plovnost, trebao bi više raditi na tome ili jednostavno ponovo pohađati ronilački tečaj, a u krajnjem slučaju i odustati od ronjenja (ako ne uspijeva savladati reguliranje plovnosti).
U slučajevima kada su kretanja vode tako snažna da otežavaju normalno kretanje ronioca pod vodom, najjednostavnije što možete napraviti jest da ni ne krećete na uron. Ako ste već pod vodom, a struje ili valovi postanu prejaki, završite uron što prije poštujući ronilačka pravila i procedure. Pretjerivanje i kompetitivnost su nepoželjne osobine kod ronjenja.
Još nekoliko statističkih podataka dosta govori o sigurnosti u ronjenju. Naime, 10% stradalih ronilaca uopće nije smjelo roniti zbog svojih kroničnih bolesti, ali su to ignorirali. Još 10% smrtno stradalih ronilaca stradalo je prilikom urona izvan svojih ronilačkih kompetencija (izvan ronilačke kategorije), a 25% smrtno stradalih ronilaca imalo je neke poteškoće na površini neposredno prije samog fatalnog zarona.
I na kraju, što bismo mogli izvući kao zaključak? Prvenstveno to da su oni koji završe ronilačku obuku po principu “hajde da je i to gotovo” te oni koji ne prođu teoriju i osnovnu praksu nakon dužeg razdoblja neaktivnosti u puno većoj opasnosti. Također, u znatno većem riziku su i oni koji se upuštaju u ronilačke pothvate iznad svoje razine obuke ili iznad svojih trenutnih mogućnosti. U opasnosti su i oni ronioci čije trenutačno zdravstveno stanje nije pogodno za ronjenje te oni koji ne uvažavaju trenutačne okolnosti koje vladaju prilikom ronjenja (morske struje, temperatura vode i zraka, neadekvatna oprema i slično). Za sve one koji ronjenju pristupaju s poštovanjem i drže se standardiziranih pravila sigurnog ronjenja, rizici su pak minimalni.
Stanko Borić je iskusni novinar i urednik web portal www.scubalife.hr, a piše o svim ronilačkim temama, od ronilačke opreme, putovanja, fotografije, povijesti ronjenja, asocijacijama, lokacijama...
