Duboko usred ničega u Južnokineskom moru smjestio se otočić Layang Layang koji je danas malezijska mornarička baza, ali i intrigantna ronilačka destinacija za koju su čuli rijetki tek entuzijasti
Malezija je još jedna od onih nekada davno egzotičnih, a danas razmjerno jednostavno dostupnih svjetskih odredišta koja u zadnje vrijeme posjećuju mnogi turistički zanesenjaci. Smještena je u jugoistočnoj Aziji i federacija je koja se sastoji od trinaest država i tri savezna teritorija. Zemljopisno je vrlo interesantna jer se sastoji od dva naizgled nepovezana dijela odijeljena relativno velikim Južnokineskim morem. Zapadna Malezija nalazi se na južnom dijelu Malajskog poluotoka (pa se često naziva i jednostavno “peninsula”) i graniči na sjeveru s Tajlandom, a na jugu sa Singapurom s kojim je povezana mostom. Sastoji se od devet sultanata (Johor, Kedah, Kelantan, Negeri Sembilan, Pahang, Perak, Perlis, Selangor i Terengganu), dvije države koje vode guverneri (Malacca i Penang) te dva savezna teritorija (Putrajaya i Kuala Lumpur). Kao što vidite, tu se nalazi i glavni grad Kuala Lumpur koji je ujedno i glavni malezijski “gateway” za dolazak i prihvat turista. Drugi dio Malezije se naziva Malezijski Borneo ili Istočna Malezija, a ona obuhvaća sjeverozapadni dio otoka Borneo, a graniči s Indonezijom i sultanatom Brunej kojega u potpunosti okružuje. Sastoji se od dvije države (Sabah i Sarawak) te saveznog teritorija (Labuan). Borneo je po veličini treći otok na svijetu (iza Grenlanda i Nove Gvineje), a teritorij Bornea koji pripada Indoneziji se često naziva Kalimantan.
Burnu kolonijalnu povijest Malezija duguje najviše neiscrpnim prirodnim bogatstvima koja su od pamtivijeka bila meta ponajprije britanskog carstva pod čijom višestoljetnom vlašću se ovaj teritorij nalazio. Iz tog doba potječe i stariji termin za ovo područje – Malaja, imenovan po etničkim pripadnicima Malajcima. Malezija je formalno nastala 1963. godine kada su se države Malajske Federacije, Sabah, Sarawak i Singapur sjedinile u Malezijsku federaciju sporazumno s Velikom Britanijom, uz osudu Indonezije koja je također svojatala ove teritorije. Singapur je 1965. godine sporazumno napustio Federaciju kao nova nezavisna država. Malajci su najdominantnija etnička skupina, muslimanske su vjeroispovijesti, iako je malezijsko društvo heterogeno sa značajnim utjecajem indijske i kineske manjine. Malezija je danas federalna, ustavna, parlamentarna, izborna monarhija. U posljednja tri desetljeća Malezija je doživjela veliku gospodarsku preobrazbu zahvaljujući velikim inozemnim ulaganjima (u proizvodnju elektroničkih uređaja) te nalazištima nafte. Turizam polako preuzima sve veći ekonomski značaj. Broji oko tridesetak milijuna žitelja, a službeni jezik je malajski. Nacionalna valuta se naziva malezijski ringit.
Kao što smo napisali uvodno, Malezija je danas relativno jednostavno dostupna, poput mnogih drugih zemalja jugoistočne Azije. Glavni grad Kuala Lumpur je odlično povezan s mnogim europskim, australskim pa čak i američkim zračnim lukama, što samo daje dodatni poticaj razvoju turizma. Tako će vas, primjerice, iz Zagreba povratni let koštati više nego prihvatljivih sedamstotinjak eura. Kuala Lumpur je sam po sebi dovoljno primamljiva turistička meka s prepoznatljivom vizurom Petronas nebodera blizanaca, zatim u Aziji kultnom automobilističkom pistom Sepang te još mnogim znamenitostima.
Roniocima je posebno zanimljiv i veliki akvarij u Petronas centru, ali Kuala Lumpur je mnogo više od toga. Za razliku od pomalo tjeskobne Manile, neuredne Jakarte ili frenetičnog Bangkoka, Kuala Lumpur se razvio (poput cijele države) u fantastičan urbani centar Azije koji plijeni svojim izgledom i sadržajima pa ga se s pravom naziva i azijskim New Yorkom.
Za razliku od Zapadne (“peninsula”) Malezije, Borneo je sušta suprotnost u kojoj se ogledaju i neki današnji negativni aspekti ekonomskog razvoja Malezije. Za Borneo će vam zasigurno prva asocijacija biti prirodne ljepote poput nepregledne džungle i močvara u kojima obitavaju urođenici i mnogobrojne životinjske vrste (osobito majmuni), no danas je to daleko od istine. “Prokletstvo Nutelle” je u punom obujmu pogodilo ovaj otok koji danas izgleda poput nepregledne plantaže palmi iz kojih se proizvodi palmino ulje koje je, ako niste znali, ključni sastojak Nutelle. Teško je povjerovati, ali čak i na avionskom letu između gradova Kota Kinabalu i Tawau jedini pejzaž koji ćete gledati su nepregledna plantažna polja uredno zasađenih palmi. Borneo je time izgubio značajan dio svojeg šarma i privlačnosti s tek pokojim sačuvanim oazama gdje još uvijek možete “osjetiti” onaj stvarni dah džungle. No, to je cijena razvoja koju danas Malezija mora prihvatiti, istovremeno s obližnjim Sultanatom Brunei. Ako se već nekada zateknete na Borneu, onda je prava šteta ne posjetiti i ovu državicu luksuza i dekadencije po bogatstvu u rangu s bliskoistočnim naftnim gigantima poput Kuvajta, Qatara ili Ujedinjenih Arapskih Emirata.
Ronjenje u Maleziji
Za ronioce, Malezija je još jedna od onih obećanih država koje pružaju zaista mnogo i teško se uopće odlučiti za konkretnu destinaciju. Tu prije svega mislimo na fantastični Borneo. Iako veći dio Bornea teritorijalno pripada Indoneziji, gdje se također nalaze fantastične ronilačke lokacije poput Derawana, Takalana i mnogih drugih, Indonezija ipak ima za ponuditi i mnogo drugih lokacija koje nisu vezane za Borneo. Ne treba previše niti ići u detalje, ako se samo spomenu Bali, Komodo, Raja Ampat, Lembeh strait, Manado i ostale.
U suprotnosti s Indonezijom, Malezijski ronilački aduti vezani su striktno za Borneo te, ako ćemo pogledati po popularnosti i atraktivnosti, onda se valja dobro zamisliti da bi se moglo odlučiti čije lokacije su ljepše. Malezija se diči jednom od najljepših destinacija na svijetu, a to je čarobni Sipadan na sjeveroistoku Bornea, zatim otoci Kapalai i Mabul koji se nalaze blizu Sipadana, ali i lokacijom Turtle islandsa koja se nalazi više sjeverno, blizu grada Sandokan. U njegovoj blizini nalazi se i jedan od najpoznatijih malezijskih Nacionalnih parkova, Sepilok koji je jedno od danas rijetkih mjesta na svijetu gdje još uvijek možete uživati u interakciji s orangutanima u divljini.
Veličanstvena ljepota ovdašnjeg podmorja korijene vuče iz geografskog položaja Bornea. Kad se malo pobliže zagledamo u zemljopisnu kartu, ubrzo ćemo shvatiti da je i ovaj otok sastavni dio među roniocima već legendarnog “Koraljnog trokuta”, područja na globusu gdje se nalazi nedvojbeno najveća koncentracija bogatstva podmorskog života. Koraljni trokut je područje u jugoistočnoj Aziji na prijelazu između Pacifika i Indijskog oceana gdje se zbog specifične geološke strukture, temperature mora i miješanja različitih morskih struja stvaraju uvjeti gotovo idealni za razvoj velikih koraljnih grebena. To područje omeđuju grebeni unutar područja Malezije, Indonezije i Filipina. Sam Borneo se nalazi gotovo u centru tog područja pa nije teško zaključiti zašto obiluje izvanserijskim ronilačkim lokacijama.
Međutim, u ovoj reportaži posvetit ćemo se jednoj od još uvijek dobro skrivenih tajni Bornea, a to su otočići i grebeni razbacani na području Južnokineskog mora koje dijeli Borneo od kopna Kine, Vijetnama i uvjetno Filipina. Ovo područje je do prije nekoliko godina bilo poprilično neistraženo (u svakom smislu, ne samo turističkom), a nije teško pretpostaviti zašto. Golemo prostranstvo je gotovo nenaseljeno, godinama je bilo predmetom teritorijalnih razmirica između prije spomenutih zemalja, a i logistički je uvijek predstavljalo izazov. Da skratimo, u ovoj reportaži ćemo vam otkriti dobro skrivenu tajnu otočića Layang Layang koji se nalazi nekoliko stotina kilometara od Bornea u smjeru sjeverozapada. Magnetna privlačnost ovog malog grebena leži u njegovoj osamljenosti usred oceanskih dubina (koje padaju na više od kilometra na distancama od samo stotinjak metara od grebena) te na nedavnom otkriću kineskih i malezijskih oceanologa o postojanju stalne “trase” migracija morskih pasa čekićara koja prolazi uz, uvjetno rečeno, sami greben.
Layang Layang je već dugo godina stalna mornarička baza malezijske mornarice koja postoji i danas, ali turizam je učinio svoje i agilnošću malezijske vlade na otočiću je uspostavljen turistički resort. Za sami resort zbog toga postoji nekoliko specifičnosti koje ipak ne utječu na kvalitetu boravka turista. Očigledno, zbog postojanja mornaričke baze dio otočića je potpuno zatvoren za turiste i to je sjeverna trećina otoka. Nadalje, zbog izuzetno male površine ovdje se nalaze kapaciteti za samo četrdesetak turista, nešto veći restoran, ronilački centar i to je to. Idealno za nesputani ronilački užitak (kojeg prati i solidna dolarska cijena, naravno).
Koraljni otočić originalno je bio dimenzija kojih dvjestotinjak puta petstotinjak metara, a danas je dio otoka umjetno stvoren kamenim blokovima i nasipavanjem i to samo zato da bi se mogla izgraditi aerodromska pista za iole normalan avion kojim uopće možete stići do otoka. Inače se do Layanga dolazi letom avionom “propelercem” iz najvećeg grada na Borneu, Kota Kinabalu, a let traje oko sat vremena.
Prije samog opisa ronilačkih lokacija treba obratiti pažnju na dvije stvari. Prva je da je ronilačka sezona na Layangu ograničena na šest mjeseci, u doba suhih monsuna kada nema previše padalina i valova. To je period između početka godine i kalendarskog početka ljeta (samo kalendarski, na Ekvatoru su temperature uvijek ljetne). Spomenuta migracija čekićara odvija se uglavnom od ožujka do početka svibnja pa je u tom periodu i cijena boravka i ronjenja nešto skuplja nego u ostatku sezone.
Druga stvar koju treba imati na umu je da je režim ronjenja koji vam ronilački vodiči nameću poprilično strog. To nije bez razloga jer većina ronilaca koji ovdje dolaze stižu upravo “od preko puta”, iz Kine, što u prijevodu znači gomilu (u ovom slučaju maksimalno četrdeset ljudi) bučnih i loših ronilaca u “papagajskoj” opremi i u pravilu s kritično malim iskustvom. O Kinezima možete misliti što god hoćete, ali bez uvrede, neki stereotipi su točni. Za naš kulturni krug Kinezi su nepristojni i nedisciplinirani (blago rečeno), a u ronjenju je to naprosto signal za opasnost. Zbog toga su ovdje pravila ronjenja takva kakva jesu.
Zabranjena su ronjenja dublja od četrdeset metara, ulasci u dekompresiju, a početne kategorije ne mogu niti pomisliti na dubinu veću od dvadeset metara (što posljedično znači i “bye bye” čekićari). Nepridržavanje automatski znači zabranu ronjenja idući dan (iako je sve plaćeno unaprijed), a izlazak s praznom bocom (manje od desetak bara) kažnjava se sa 100 dolara. No, s obzirom na sastav klijentele tako stvarno mora biti. E sad, takav režim ronjenja je u ozbiljnom “sukobu” s onim zašto se dolazi ovamo, zbog morskih pasa. Na sreću, ima načina da se i to zaobiđe.
Hammerheadi
Kako smo naveli, znanstvenici i ribari su krajem prošlog stoljeća otkrili stabilnu rutu migracije ovih jedinstvenih stvorenja koja prolazi uz oceanske dubine ovog grebena i odvija se u proljetno doba. Čekićari obitavaju uglavnom u velikim jatima, ali i na većim dubinama koje uglavnom znače minimalno pedesetak – šezdesetak metara dubine. Migracija se odvija uglavnom u jutarnjim satima pa se samo u to vrijeme odlazi na ronjenja “u plavo” u potrazi za njima.
Susreti ronilaca s čekićarima dešavaju se u situaciji kada se pojedine jedinke “izvidnika” iz jata dižu na manju dubinu (to je između 40 i 50 metara) da promotre nepoznate uljeze u njihovom carstvu pa se nakon par minuta patroliranja vraćaju natrag na veću dubinu. U tome je ustvari bit susreta s čekićarima na ovoj lokaciji. Poprilično obeshrabrujuće, zar ne? Pri kraju vas, kako to uvijek biva, ronilački vodiči već dobro upoznaju pa mogu procijeniti na kakvo vas ronjenje mogu odvesti. S obzirom na to da smo više – manje svi iz naše grupe instruktori ili bar voditelji ronjenja s velikim iskustvom, lokalni voditelji ronjenja zaključili su da možemo malo “prijeći granice”. Također, vodiči su vidljivo opušteniji kad ne moraju paziti na grupe kineskih samoubojica, a to onda rezultira spektaklom.
Na vlastitu inicijativu jutarnje ronjenje zadnjeg dana smo malo modificirali tako da smo se čamcem odmaknuli malo dalje od grebena (kojih tristotinjak metara) pa smo s vodičem (malezijskom voditeljicom ronjenja imena Kina) dogovorili da odmah idemo na dubinu veću od 40 metara u parovima i na granicu vidljivosti – pa što bude. Trebalo nam je samo pet minuta. Po dogovoru smo se u parovima spustili na 40 do 45 metara i stali napeto promatrati u plavo, koso prema dolje. Više nije ni bitno tko ih je prvi ugledao, ali ono što dobro pamtim su povremeni odbljesci u plavetnilu koji su postajali sve jasniji i jasniji i bilo je evidentno da smo naišli na jato nekih većih riba. Lagano smo zaranjali sve bliže prema jatu pazeći pritom na instrumente, ali kompjuteri su neumoljivo pokazivali sve veću dubinu pa smo prešli i pedeset. Nagrađeni smo zaista spektakularnim prizorom! Ako ste mirni i bez naglih pokreta te stabilizirate disanje kako to već treba na dubini, more će vam to vratiti. Doslovno smo uletjeli u jato čekićara koje se pomalo lijeno kretalo svojom rutom, tek povremeno se obazirući na nas, i to samo ako se previše približimo. Jato je brojalo pedesetak komada, a čak postoji i jedna fotografija na kojoj smo ih uspjeli izbrojati 37, a za koju smo sigurni da nije obuhvatila cijelo jato. Uglavnom, uspjeli smo se približiti i na samo metar od njih, što je vrlo rijetko jer čekićari slove za jednu od najopreznijih (da ne kažemo najplašljivijih) vrsta morskih pasa. Interakcija je trajala dobrih desetak minuta nakon čega su nas količina zraka i već debele dekompresije natjerali na polagano izranjanje.
Da se malo dotaknemo biologije, radilo se o jatu Scalloped hammerhead sharka, najčešće vrste čekićara. Primjerci od tri metra duljine su uobičajena veličina, a takvi su bili i ovdašnji. Oduševljenje zaronom se ne može niti opisati.
Čekićari jesu “highlight” ronjenja na Layangu, ali bilo bi nepošteno reći da ostatak ronjenja nije odličan. Sva ronjenja su nam ostala u iznimnom sjećanju. Normalno, jer miljama uokolo nema ničega drugoga. Spomenuti jutarnji zaroni s čekićarima odvijaju se na samom zapadnom rubu grebena (lokacija “Valley”, to jest plavetnilo pored nje), ali i sve druge lokacije na grebenu su podjednako zanimljive.
Ono što vas prvo oduševi je kristalna vidljivost koja se može mjeriti s egipatskom, što je za ostatak naše planete ipak rijetkost. Nadalje su tu vrlo zdravi koraljni grebeni i jasno se može vidjeti kako je na ovom području utjecaj čovjeka još uvijek vrlo malen. Zbog toga za ovu priliku nećemo previše lamentirati o pojedinim grebenskim lokacijama jer su sve po nečemu posebne. Roni se tri puta dnevno, a kao zgodan dodatak skupom aranžmanu imate mogućnost besplatnog noćnog ronjenja na “house reefu”, što je prava poslastica za podvodne fotografe.
I za kraj, još mali detalj koji se tiče podvodne fotografije. Čekićari su nedostignuti san mnogih fotografa, pogotovo u kadru kada se nalazite “ispod” nekog velikog jata pa ih uspijete uhvatiti u kontrastu s morskom površinom. To ovdje nažalost, kao i na većini drugih lokacija, ne postoji. Takve fotografije možete postići samo na jedinstvenim mjestima poput Galapagos ili Cocos otočja. Ovdje se naprosto morate zadovoljiti fotografijama koja krše mnoga pravila poput snimanja “u dubinu” i “u plavo”, a upotreba bljeskalica je zabranjena.
Više o ronjenju na Layang Layangu pročitajte u 36. broju SCUBAlife magazina.
Goran Butajla je glavni urednik SCUBAlife magazina od prvog broja, prekaljeni ronilac (instruktor trener) koji je u svojoj ronilačkoj karijeri proputovao gotovo čitav svijet. On je i autor najvećeg broja tekstova i fotografija iz svih dijelova svijeta koje možete vidjeti u SCUBAlifeu.
