Imati dobro psihičko zdravlje nužno je za sve vidove bavljenja ronjenjem, a to podrazumijeva i odsutnost fobija povezanih sa strahovima od utapanja i gušenja.
Sigurno ronjenje zahtijeva rasterećenost od većih životnih problema i jače emocionalne napetosti. Nikakvi psihološki postupci prije urona ne mogu u potpunosti rasteretiti ronitelja koji ima značajnije osobne probleme. U tom slučaju treba izbjegavati rizičnije urone ili još bolje, ne roniti uopće.
Vrlo važni faktori psihološke stabilnosti ronitelja su povjerenje u sposobnost partnera s kojim roni, uvjerenje u stručnost instruktora ili trenera te spoznaja o zadovoljavajućoj razini vlastite teorijske i psihofizičke pripremljenosti za uron.
Mentalno stanje osobito određuje sposobnost ronjenja u apneji. Stoga se za freediving govori da je to mentalni sport.
Svakodnevni rad na psihološkoj pripremi apneista treba se odnositi na stjecanje znanja o prepoznavanju za ronjenje na dah negativnih psiholoških stanja, u radu na prevenciji i suzbijanju istih, na razvoj poželjnih pozitivnih crta vlastite osobnosti te na prakticiranje metoda mentalnoga treninga koje razvijaju specifične mentalne vještine, čija je konačna svrha produljenje ronilačke apneje i poboljšanje same izvedbe.
O potrebi provođenja psihološke pripreme u natjecateljskom ronjenju na dah već sam pisao u SCUBAlife magazinu broj šest (prosinac 2011.). Stoga ću se ovoga puta više osvrnuti na važnost najčešće korištenih metoda mentalnoga treninga u trenažnom procesu apneista kao njihova najjačeg oruđa psihološke pripreme. Pod mentalnim treningom podrazumijeva se svaka metoda koja omogućava učinkovitu organizaciju misli i postizanje osobnih ciljeva. Samo pomoću unutarnje discipline možemo povećati svoje kapacitete.
Prije svega treba spomenuti dvije vrlo banalne, a u praksi nevjerojatno česte zablude o tome što je zapravo mentalni trening. Sama riječ “trening” ukazuje na sustavno stalno ponavljajuću aktivnost kojom se nešto pokušava uvježbati do razine boljeg izvođenja. Zato se mentalnim treningom nikako ne može nazvati samo čitanje razne literature iz područja sportske psihologije, kako to neki misle. Nešto je manja, ali jednako česta zabluda kada se pod mentalnim treningom shvaća prakticiranje potpuno neartikulirane meditacije bez jasnoga konkretnog usmjerenja i cilja. Dakle, da bi mentalni trening zaista to i bio treba ga jasno, ciljano i svrsishodno strukturirati te ga učestalo odrađivati kroz smislene praktične vježbe na odgovarajućim izabranim lokacijama čiji izbor ovisi o tome što se njima želi postići. Srećom je za izvođenje mentalnih treninga najčešće dovoljan obični ugodni kutak u vlastitom domu ili mirno mjesto u prirodi. S druge strane, mentalni trening je dobro izvoditi paralelno, tj. istovremeno s treninzima statičke i dinamičke apneje.
Razumljivo, u mentalnim treninzima freedivera najviše prostora zauzimaju razni načini i tehnike opuštanja. Njihov je cilj umanjivanje napetosti, stresa i anksioznosti, a povećavanje sposobnosti koncentracije i kontrole emocija. Postizanjem potpune fizičke i psihičke relaksacije dobiva se značajna redukcija energetske potrošnje na račun usporavanja srčanoga ritma, smanjenja živčane ekscitacije, umanjenja mišićnoga tonusa uz istovremenu bolju cirkulaciju i općenito usporavanja svih metaboličkih procesa.
Tehnike opuštanja imaju naročit značaj za statičku apneju, gdje se osim za redukciju energetske potrošnje i rastućega, sve ekstremnijeg poriva za udahom, koriste i u kombinaciji s metodom vizualizacije za ignoriranje protoka vremena.
Na svakoga pojedinca stres djeluje različito pa isto tako svatko mora pronaći svoj individualni način opuštanja koji mu najbolje odgovara. Autogeni trening je daleko najpoznatija i najviše upotrebljavana metoda opuštanja. Raznim vježbama ove metode uvodimo se u samohipnozu uz pomoć autosugestije. Snagom svojih misli i uvođenjem nekih predodžbi postupno pojačavamo svjesnost o sebi uz istovremeno sve veće distanciranje od okoline. Osvješćivanjem tjelesnosti i snage koju ima um nad tijelom lakše se rješava mišićna napetost, a jačanje samosvijesti kraći je put do rješavanja emocionalnih konflikata, postizanja psihičkog opuštanja i osjećaja smirenosti.
Za iskusne freedivere možda najbolji pristup potpunom opuštanju daju “Zen” i slične tehnike transcendencije koje podrazumijevaju isključivanje voljnoga razmišljanja i prepuštanje kontrole podsvijesti koja djeluje intuitivno. Koncept djelovanja je u potpunom prepuštanju trenutku, osjećaju stapanja sa suštinom onoga što se čini. Za ilustraciju praktičnoga primjera mogli bi spomenuti da tijekom ronjenja u moru treba težiti negiranju vlastite tjelesnosti u smislu ignoriranja konstitucionalne različitosti od samoga mora u kojemu ronimo, odnosno pokušavati se sjediniti s tekućim medijem poput tinte koja je prolivena u vodu. Osobno vidim veliku vrijednost ovoga pristupa, ali isključivo za freedivere koji već imaju usvojenu vrlo dobru tehniku i taktiku ronjenja, odnosno za one koji su tijekom urona u stanju automatski precizno odrađivati naučeno s vrlo malo svjesnih misaonih aktivnosti.
U ovakvom pristupu treba razlikovati tri faze tijekom izvedbe zahtjevnijih urona. U prvoj fazi koja prethodi samom zaronu treba se što više opustiti, ali pri tom ipak svjesno odraditi optimalnu pripremu za uron, prvenstveno u smislu kontrole ventiliranja (disanja). Zatim slijedi faza zarona koja je svakim novim trenutkom sve više karakterizirana hinjenom bestjelesnošću i nekim vidom misaone hibernacije uz podsvjesnu kontrolu brzine i ekonomije kretanja. Takvo “Zen“ stanje (mode) traje sve do neposredno prije izrona kada treba nastupiti faza ponovnoga buđenja i uspostave svjesne misaone kontrole svih postupaka. Za nedovoljno iskusne freedivere i podvodne ribolovce ova tehnika opuštanja tijekom relativno dubljih ronjenja može biti izuzetno opasna zbog moguće nedovoljne usredotočenosti na trajanje pojedinih faza urona, odnosno zbog odvraćanja pozornosti od tjelesnih podražaja koji signaliziraju fiziološka ograničenja trajanja apneje. Ukratko, smatram da je Zen tehnika opuštanja prihvatljiva samo onim dobro uvježbanim apneistima koji su, zahvaljujući brojnim ponavljanjima, naučili kontrolirati uron pomoću podsvjesnih misaonih procesa koji se odvijaju na subkortikalnoj razini automatizama.
Vrlo su korisne tehnike mentalnoga treninga usmjerene na pobjeđivanje anksioznosti i rušenje vlastitih ograničenja te na jačanje motivacije, koncentracije, samosvijesti, prilagodbe, psihološke uravnoteženosti, kontrole emocija i otpornosti na ometajuće faktore.
Osobito vrijednom smatram metodu vizualizacije. Baš svatko u svakodnevnom životu spontano koristi vizualizaciju, a da najčešće toga nije ni svjestan. Kada razmišljamo o bilo čemu, nekoj situaciji, događaju, predmetu ili osobi naš um si to velikim dijelom predočava u mentalnim slikama. Podsvijest slabo razlikuje ono što je stvarno od onoga što je zamišljeno, no ipak upravlja našim stvarnim ponašanjem. Kako sve svjesne pokrete, osim onih refleksnih, prvo podsvjesno planiramo, a tek potom izvodimo, te karakteristike uma mogu se obilato koristiti u mentalnom treningu vizualizacije. Ako primjerice vizualiziramo mentalne slike kretanja u planiranom uronu, otvara se mogućnost ideomotoričkoga mentalnog programiranja idealiziranih motoričkih izvedbi pa tako i vježbanja konkretnoga ronjenja u smislu neograničenih mentalnih ponavljanja zamišljenih, pravilno izvedenih uspješnih urona.
Dokazano je da je za uspješnost u sportu podjednako važna mentalna tehnika vizualizacije kao i fizička pripremljenost. Na žalost, u praksi dinamičkoga ronjenja na dah premalo je osviješten ovaj aspekt upotrebne vrijednosti vizualizacije, a ona se mnogo više koristi u treninzima statičke apneje za prizivanje raznih mentalnih slika u svrhu opuštanja odvlačenjem pozornosti od protoka vremena.
Jednako kako to vrijedi za prakticiranje fizičkih treninga, tako se i efekti mentalnih treninga kumulativno nadograđuju jedni na druge. Znači, da bi se postigla zadovoljavajuća mentalna forma u sposobnosti brzog postizanja potpune mišićne relaksacije potrebno je sukcesivno tj. učestalo ponavljati mentalne treninge takve ciljne usmjerenosti.
Kako se mentalno priprema te uspostavlja kontrolu nad emocijama i ometajućim mislima svjetski prvak Goran Čolak neposredno pred samo izvođenje urona pročitajte u dvadesetom broju SCUBAlife magazina (lipanj 2015.).
Dr. sc. Ivan Drviš je najtrofejniji trener ronjenja na dah na svijetu i dugogodišnji trener hrvatske reprezentacije ronjenja na dah, predavač na Kineziološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, organizator i voditelj obrazovnog programa za trenere ronjenja na dah i podvodnog ribolova na Sportskom učilištu u Zagrebu te autor i koautor četrdesetak stručnih i tridesetak znanstvenih radova objavljenih u visokoindeksiranim međunarodnim časopisima iz područja fiziologije i kineziologije ronjenja na dah.
