Sedamdesetih godina prošloga stoljeća pronađene su olupine iz Drugog svjetskog rata na dnu rijeke Yangon u Mianmaru.
Ljudi koji žive uz rijeku u mjestu Dala izumili su svoju opremu za ronjenje i projektirali posebne ronilačke brodove kako bi tražili ostatke iz tih potonulih brodova. Prvo su koristili biciklističke crpke za pumpanje zraka kroz duge gumene cijevi u ručno rađene maske. Od tada su poboljšali svoju opremu pa sada koriste kompresore kućne proizvodnje kojima pumpaju zrak. Sa svojim ručno rađenim maskama i lancima (kako bi se otežali) Mianmarski ronioci mogu zaroniti dublje od 60 metara i ostati pod vodom do 30 minuta. Jednom kada nestanu u smeđu vodu ove visoko onečišćene rijeke, ne mogu ništa vidjeti. Oni se mogu snalaziti samo golim rukama kako bi razaznali što je tamo dolje tražeći blago poput bakra, željeza i ostalih vrjednijih metala koji se zatim prodaju na bogatijoj strani rijeke u središtu Yangona. Prihod može iznositi do 100 dolara po danu, ovisno o tome što uspiju pronaći. Postoje dani kada ne pronađu ništa. Ako su sretni, mogu dobiti zadatke od tvrtki za spašavanje potonulog broda ili poduzimanja drugih podvodnih radova poput čišćenja betonskih stupova mosta. Rade u posadama od četiri ili pet ronilaca po jedrilici, a roni se dva puta dnevno tijekom plime. Između 20 i 30 ronilačkih posada djeluje iz Dale. Većina njih želi imati još jedan posao na čvrstom terenu, a ne u vodi. Napokon, to je opasan posao, a mnogi se ozlijede tijekom ronjenja, ali im je potreban novac kako bi uzdržavali svoje obitelji. Ronioci rade svaki dan samo kako bi si osigurali osnovne potrebe; hranu i krov nad glavama. Potopljeni brodovi su tragedije, ali za ove ronioce oni su sredstvo za preživljavanje.
Većini ronilaca takve su situacije nezamislive i u takvim uvjetima s takvom opremom ni u ludilu ne bi pokušali zaroniti. Mi olupine volimo razgledavati i često se ljutimo ako vidimo neku opustošenu. No, možda bi se prije osuđivanja trebali zapitati: “zbog čega je nešto učinjeno”!
