Kitovi i dupini imaju posebnu prilagodbu koja im omogućuje da istraže dubine oceana.
Neki kitovi mogu provesti i dva sata pod vodom bez udisanja zraka, dok dupini mogu roniti i do 300 metara dubine te redovno čine i po 20 zarona u nizu na dubine do 90 metara. Sretno s pronalaženjem ronilačkih tablica za takve urone! Prema tome, postavlja se pitanje kako ovi sisavci izbjegavaju padanje u dekompresiju? Prema istraživanju istraživača Oceanografske ustanove Woods Hole i Španjolske Fundacion Oceanografic posebna građa pluća pomaže im u zaštiti od deformacija. Kada morski sisavci rone, kao i kod ljudi, u njihovoj se krvi i tkivu zbog povećanog pritiska pojačano otapa dušik. Polagani izron dopušta dušiku da se vrati u pluća (u plinovito stanje) i izbaci iz tijela disanjem. No, ako je izron prebrz, mjehurići dušika nemaju dovoljno vremena difundirati u pluća pa se počinju širiti krvlju u tkiva te uzrokuju bol i oštećenja tkiva, odnosno dekompresijsku bolest. Pod velikim pritiskom pluća morskih sisavaca ponašaju se drugačije nego ljudska. Njihova se pluća pod takvom vrstom pritiska podijele na dva dijela stvarajući tako područje ispunjeno zrakom i područje gotovo sasvim bez zraka. Tako stvaraju gradijent u količini protoka krvi i izmjene plinova prilikom čega iskorištavaju razliku u stopi topljivosti kisika, dušika i ugljičnog dioksida.
“Te životinje imaju sposobnost mijenjati tu stopu”, kaže biolog Michael Moore, znanstveni savjetnik WHOI i koautor istraživanja, “Mogu manipulirati gradijentom kako bi stvorili uvjete za prijenos kisika i ugljičnog dioksida, ali ne i dušika te kako ne bi povećali rizik od dekompresijske bolesti. Krv koja teče uglavnom kroz komprimiranu regiju (dio pluća s manje zraka) dopušta apsorpciju dijela kisika, dok smanjuje ili sprječava razmjenu dušika.” Znanstvenici su promatrali ovaj fenomen tako što su napuhivali pluća različitih životinja i stavili ih u hiperbaričnu vodenu komoru kako bi stimulirali zarone na različite dubine. “Usporedili smo pluća dupina, tuljana i svinje te naišli na dramatične razlike”, kaže Moore, “Kopneni sisavci jednostavno nemaju anatomske i funkcionalne prilagodbe koje su razvili morski sisavci.”Međutim, čak ni morski sisavci nisu u potpunosti imuni na dekompresijsku bolest. Znanstvenici su pronašli mjehuriće koji upućuju na dekompresijsku bolest u tkivima dupina i tuljana nađenih utopljenih na velikim dubinama uslijed zapetljanja u ribarske mreže. “Znamo da su glasni zvukovi stresni za morske životinje”, kaže Moore. “To može uzrokovati povećanje broja otkucaja srca i vaskularno proširenje. Takav nered u organizmu može posve poremetiti način na koji je životinja programirala svoj uron te povećati apsorpciju dušika u krvi.”Prilikom istraživanja nije nađeno objašnjenje zašto životinje oboljele od dekompresijske bolesti često završavaju nasukane, no samo otkriće kako stres onemogućava provedbu prilagodbe koje su razvili za borbu s njom dovoljno je kako bismo spriječili istu.
