U Malom Lošinju 2016. godine otvoren je Muzej Apoksiomena (apoxyomenos = onaj koji se struže), a cijeli muzej posvećen je jednom jedinom izlošku, helenističkom brončanom kipu nagog atlete izronjenom 1999. u podmorju Velih Orjula jugoistočno od Lošinja.
I koliko god na prvi pogled izgledalo nevjerojatno napraviti relativno veliki muzej u kojem se razgled u trajanju od skoro jednoga sata vrti oko kipa nešto višeg od dva metra, teško da bilo koji posjetitelj izlazi nezadovoljan iz Muzeja. Inače, izvorno je skulptura Apoksiomena u desnoj ruci imala srpoliko strugalo za čišćenje prašine i znoja s nauljenoga tijela, no strugalo, unatoč ponovnom detaljnom preronjavanju i istraživanju podmorja, nije pronađeno. Pretpostavlja se da je skulptura izrađena prema prototipu koji je sredinom četvrtoga stoljeća prije Krista načinio Daip, sin najpoznatijeg grčkoga kipara Lizipa. Bio je bačen u more s neke rimske galije, možda kao balast usred nevremena, ili kao žrtva bogovima, ili…
Zanimljivo je da baš u Osoru postoji najveća zbirka strugala na čitavoj istočnoj obali Jadrana, a to ukazuje na postojanje palestra za tjelovježbu i natjecanje, o čemu danas u Osoru, a i mnogo šire u nekom suvremenom kontekstu mogu samo sanjati.
Muzej je izveden prema pobjedničkom natječajnom projektu riječkih arhitekata Idisa Turata i Saše Randića, koncepciju stalnoga postava Muzeja Apoksiomena osmislila je Iskra Karniš Vidovič iz Hrvatskoga restauratorskog zavoda, a dizajn interijera radio je Idis Turato.
Sama palača Kvarner u kojoj je smješten Muzej izvana ni približno ne pruža sliku o tome što se skriva iza njenih starinskih zidova. Cijela unutrašnjost je porušena i unutar nje se nalazi zgrada u zgradi. Unutrašnjost “vanjske” kuće, to jest palače Kvarner, grubo je ožbukana i obojena tamnoplavo poput dubokomodrog mora. Kuća unutar nje obložena je s vanjske strane bijelom, glatkom, limenom oblogom s nepreglednim brojem varova koje su izveli varioci iz lošinjskoga brodogradilišta, obojenom poput oplate broda.
U njenom interijeru se izložbene prostorije oblažu različitim materijalima i taktilno raznolikim oblogama, što izaziva različite prostorne i tjelesne doživljaje samoga Muzeja na putu od ulaska u Muzej do susreta sa skulpturom.
Redom se putuje od plave sobe pokretnim stepenicama u crnu sobu, šarenu sobu obloženu tapiserijom Regeneracije Zabok, crveni prolaz, žutu sobu i “prolaz masline”, sve do rajsko-bijele, prozračne prostorije satkane od tanke bijele tkanine unutar koje ponosno stoji ovaj veličanstveni i ujedno najljepši Apoksiomen na svijetu.
No, do ovoga susreta u fascinantnom okruženju proteklo je mnogo vremena i skulptura je prošla dug i kompleksan put da bi danas pred nama stajala uznosito, gotovo kao prije 2000 godina. Skulptura obilno obložena brojnim podvodnim organizmima pronađena je u podmorju otočića Vele Orjule pokraj otoka Lošinja. Bio je to, najvjerojatnije, slučajni nalaz belgijskoga turista Renéa Woutersa. Nalaz je prijavljen Ministarstvu kulture Republike Hrvatske u jesen 1998. Zbog opasnosti od pljačke i ilegalnoga ronjenja na lokalitetu poduzeta je hitna akcija vađenja kipa iz mora. Dana 27. travnja 1999. četrnaest je ronilaca ekipe Ministarstva kulture, Specijalne policije, tvrtke Submar d.o.o. iz Malog Lošinja i tehničkoga osoblja izvadilo kip iz mora.
Tijekom lipnja 1999. provedeno je sustavno arheološko istraživanje podmorskoga lokaliteta u potrazi za drugim nalazima i ostacima broda koje je rezultiralo nalazom fragmenata brončane baze kipa, jedne od dviju olovnih prečki dvaju antičkih sidara i ostacima još triju amfora u fragmentima uz dvije gotovo cijele ubicirane pri vađenju.
Konzervatorsko-restauratorski radovi započeti su u listopadu 2000. u radionici za metal Hrvatskoga restauratorskog zavoda u Zagrebu. Prvi konzervatorski zahvat bio je desalinizacija s ciljem uklanjanja topljivih soli, posebice štetnih klorida. Uklanjanje inkrustacije obavljano je isključivo mehanički, bez primjene kemijskih sredstava i trajalo je praktički tri godine. Mehaničko uklanjanje inkrustacije osobito je bilo zahtjevno tamo gdje nije bila očuvana izvorna patina i gdje je površina brončane stijenke bila djelomično mineralizirana. Konsolidacija najvećih napuknuća i pukotina izvedena je pomoću aralditne smole, uz dodatno učvršćenje mjedenim pojasnicama u zoni desne noge. Postupak je potpuno reverzibilan, a rekonstruirana su mjesta lagano ulegnuta kako bi novi zahvati bili vidljivi izbliza i razlikovali se od ostatka skulpture.
Da bi Apoksiomen, nakon svih ovih godina i nezgoda kroz koje je prolazio, mogao sam stajati, u njega je ugrađena posebna unutarnja potporna konstrukcija. Ona preuzima svu težinu kipa i prenosi je s desne, stojeće noge opterećene u položaju kontraposta, na više mjesta unutar kipa u području glave, ramena, ruku, torza i kukova. Usporedno s radovima na kipu, u suradnji s talijanskim institutom Opificio delle Pietre Dure iz Firence, izrađen je cjelovit program konzervatorsko-restauratorskih istraživanja.
Cilj istraživanja bio je odrediti stanje očuvanosti kipa i upoznati konstrukcijske materijale, tehnike izrade, kao i kronološki i geografski smještaj proizvodnje kipa. Istraživanja su potvrdila da je kip odliven u bronci indirektnim postupkom izgubljenoga voska te da je spojen od sedam zasebno lijevanih dijelova: glave, torza, ruku, nogu i spolovila.
Debljina bronce iznosi od tri do pet milimetara, s iznimkom glave gdje je brončana stijenka deblja u području kose, nosa i ušiju. Budući da u unutrašnjosti kipa nije sačuvana ljevačka zemlja, endoskopskom je kamerom snimljena cijela unutarnja površina koja svjedoči o postupku lijevanja, spajanja i popravljanja kipa.
Želja da Apoksiomen djeluje što životnije ogleda se u obradi očiju čiji umeci nisu pronađeni te usana i bradavica na prsima koje su izrađene od crvenkastoga bakrenog lima. Na stopala kipa bila je zalemljena mala brončana plinta. Prednja, lijeva i desna stranica ukrašene su ornamentom kvadrata i svastika nalik na meandar, dok stražnja stranica nije ukrašena. Stoga možemo zaključiti da je kip, najvjerojatnije, bio namijenjen postavljanju u nišu ili uza zid, a budući da nisu pronađeni tragovi drukčijega sidrenja kipa, može se zaključiti da je ta brončana plinta izvorni ukras kamene baze kipa.
Povijesni podvodni park u uvali Čikat na Lošinju
I tko sad ne bi želio zaroniti uz “našeg” lošinjskoga Apoksiomena? I mada se nakon svega čini da je to nemoguće, ipak je moguće zaroniti u plitku pješčanu uvalu Čikata i roniti u lošinjskom Povijesnom parku.
Park je osmišljen s idejom da se na jedan posve inovativan način oplemeni ronilačka turistička ponuda Maloga Lošinja stvaranjem jedinstvene podvodne ronilačke lokacije dostupne svim kategorijama ronilaca pa čak i onima koji nikada nisu zaronili.
Takve ronilačke “atrakcije” kod nas su još uvijek rijetkost jer mi još uvijek mislimo da je ono malo riba što ih još nismo skupo, ali jednokratno prodali turistima na tanjuru, čudo koje nitko ne može platiti, niti vidjeti igdje drugdje. Nažalost, kako to obično biva, to je velika zabluda. Postav parka čini ukupno 11 različitih eksponata koji svjedoče o bogatoj povijesti otoka i njegove regije postavljenih na pješčanom dnu na dubini od pet do 15 metara.
Među izlošcima su replike topova iz 16. stoljeća, antičkih amfora, sidra iz četvrtog ili petog stoljeća, mletačkih topova, a najveća atrakcija podvodnog parka svakako je autorizirana replika antičkog brončanoga kipa atlete “Apoksiomena” iz drugog do prvog stoljeća prije Krista, svojevrsnog simbola Maloga Lošinja. Replika Apoksiomena u prirodnoj veličini nije postavljena u ležećem položaju kako je pronađena, nego je u uspravnom položaju kao u Muzeju.
Cijela staza za obilazak parka iznosi oko 300 metara. Zato vam treba 30-tak minuta lagane “ronilačke šetnje”. Zanimljivo je da je u početku dio postava činila i originalna strojnica iz II. svjetskoga rata, ali danas više nije dio ovog povijesnoga parka. U rijetkim situacijama, najčešće krivim, pravna država radi svoj posao i strojnica nađena na polju se morala vratiti vlasniku.
Vidljivost u pješčanoj uvali često i nije baš idealna, kopije i nisu baš senzacionalne, ali roniti oko Apoksiomena ipak ronioce čini sretnima. Morski organizmi iz dana u dan sve se više saživljavaju s ovim grčkim atletom i svaki uron čine drugačijim. I tako se krug zatvara…
Više o Lošinju i Muzeju Apoksimena možete pronaći u 25. broju SCUBAlife magazina.
Damir Šantekje iskusni ronilac i putopisac koji roni i piše o ronilačkim lokacijama širom svijeta, a posebna su mu strast ronjenja na neobičnim destinacijama poput Zelenortskih otoka, Kolumbije, Zimbabvea..., ali voli roniti i pisati i o ronjenju u Jadranu, a i u muljevitim austrijskim, mađarskim, hrvatskim... jezerima i rijekama.
