U prvom broju SCUBAlifea načeo sam proces demistifikacije tajanstvenoga svijeta vrhunskih ronilaca na dah nudeći formulu klasične sportske pripreme čijom primjenom gotovo svatko od nas može postati respektabilnim roniocem ako je spreman uložiti adekvatan trud. Međutim, govoreći dosta općenito manje-više rekao sam kako se sve može kada se hoće.
To sigurno neće biti dovoljno da bi uvjerilo prosječnoga čitatelja da se odluči potrošiti najveći dio svoga slobodnoga vremena na treniranje „zadržavanja daha“. Za one koji ipak imaju neke ambicije u tom pravcu pokušat ću biti uvjerljiviji. Idemo redom. Uvijek će jedan manji dio mistike koja ide uz ronjenje na dah ostati. I treba ostati jer to cijeloj priči daje „dušu“ koja privlači nove pristupnike dubini, ali neka to obilježje bude u približno realnim okvirima kako ne bi stvaralo dojam nedostupnosti, tzv. „običnim smrtnicima“. Kao primjerice uvriježeno, vrlo demotivirajuće, mišljenje o prevelikoj ulozi talentiranosti kao pretpostavke za izrastanje u elitnog apneistu. Da uloga talenta nije tako velika dokazuje pojava sve većega broja novih vrhunskih ronilaca na dah. Što uopće znači biti talentiran za apneju? To znači imati dobre psihičke, funkcionalne i motoričke osnove i nešto što bi se moglo opisati kao dobra prilagođenost na vodu, tj. ništa što se ne da sustavnim treningom drastično poboljšati. Kada laici razmišljaju o potrebnom talentu, obično im padaju na pamet velika pluća. Naravno da je dobro imati velika pluća jer u njih stane više zraka, pa time i više kisika, ali taj kisik je iskoristiv u mjeri koliko ga je srčano-krvožilni sustav u stanju transportirati do svake stanice i opet tamo optimalno upotrijebiti. Ima mnogo ljudi koji imaju golema pluća, a već nakon pola minute u apneji panično hvataju zrak. Nasuprot njima postoje vrlo uspješni natjecatelji s prosječnom veličinom pluća. Sjetimo se ponovno filma The Big Blue u kojem se kroz priču sukobljavaju dva koncepta pripreme vrhunskih apneista različite konstitucije. Predstavnik fizičkoga koncepta pripreme je visoki Talijan Enzo, a pobornik mentalnoga pristupa je mali Francuz Jacques. U jednom trenutku velike neizvjesnosti tko će od njih dublje zaroniti Enzou spontano bježi sada već legendarna rečenica kojom bodri sebe i pokušava obezvrijediti suparnika: „Ma, Jacques ima mala pluća!“. U nastavku filma snimljenom po stvarnom događaju Jacques ipak pobjeđuje. Osobno mislim da se dugo vremena nakon toga filma pretjerivalo s psihološkim pristupima u pripremi ronilaca na dah zanemarujući druge važne činioce u sastavnici potrebne utreniranosti. Tu je osobito prednjačila talijanska škola. Novijim trendovima, neophodna psihološka priprema svedena je na minimum. Vjerujem da će ove dvije krajnosti u pristupu uskoro nestati sve većim shvaćanjem važnosti svih komponenti psihofizičke pripreme. Postalo je nemoguće dostići i prestići impresivne rekorde koji su postavljeni u raznim disciplinama i tako ući u klub prvaka ako se ne prihvati načelo treniranja po pravilima koja vrijede za vrhunski sport. Jedna od pojednostavljenih definicija vrhunskoga sporta najbolje opisuje taj pojam: „Gdje završava teški fizički i psihički rad, počinje vrhunski sport“. S tim treba računati, kao i strogo, od prvoga dana pa do završetka karijere, poštivati dva osnovna principa koja osiguravaju učinkovito upravljanje sportskom formom. Princip kontinuiranosti koji upućuje na dugoročan proces usavršavanja, bez prekida, sa stalnim smjenjivanjem intervala opterećenja i odmora. I isto tako važan princip progresivnosti opterećenja, odnosno postupnoga povećavanja opsega rada, sati i broja treninga što je jedini način na koji se organizam može prilagođavati. Obično početnički entuzijazam i želja za brzim uspjehom vode u forsiranje treniranja bez dovoljno odmora koje opet vodi do otkazivanja tjelesnih adaptacijskih mehanizama i konačno do neuspjeha i frustracije. Napredak se ne događa na treningu. Treningom se proizvodi podražaj koji organizmu u vrijeme odmora omogućava reorganizaciju podraženoga sustava u smislu nadogradnje. Ako ste prihvatili realnost koja ide uz vrhunski sport sljedeće što treba poduzeti je potpuno organizirati život. Gotovo da baš sve treba unaprijed planirati. Broj, sadržaj i mjesto održavanja treninga, prehranu, spavanje, itd., praktički na razne načine „ispretumbati“ tjedan unaprijed kako bi uz sve dnevne obveze uspjeli pronaći vrijeme posvećeno vašem napretku. Na početku karijere prvo se uči o opremi koju ćete trebati, o specifičnostima vodenoga ambijenta, vještini i tehnici ronjenja. Za to vam treba instruktor ili iskusniji kolega iz kluba. Vrlo je važno odmah usvajati pravilnu tehniku ronjenja jer je kasnije teško ispravljati već automatizirane pogreške. Imati dobru tehniku znači na biomehanički utemeljen i fiziološki učinkovit način kretati se najefikasnije i najracionalnije. Dobar plivač pod vodom potrošit će puno manje energije i kisika za istu preronjenu daljinu, odnosno dubinu. Na tehniku se nadovezuje taktika za koju baš i nema previše prostora u apneji. Ona se uglavnom svodi na određivanje optimalne brzine ronjenja u odnosu na individualni stil tehnike. Preronjenu daljinu možete prijeći na račun veće brzine kojom u kraćem vremenu trošite više energije, ili duljeg vremena ronjenja u štedljivom, sporijem kretanju. To znači da će ronilac, koji je izuzetno dobar u „statici“, logično izabrati relativno sporije kretanje, a mišićav i tehnički uglađen, u „statici“ slabiji ronilac, ronit će brže. Nakon usvajanja osnovnih vještina, znanja i tehnike slijedi trenerov posao. On je dominantno usmjeren na pozitivno mijenjanje funkcionalnih i motoričkih sposobnosti odgovornih za uspješnost u apneji te na postupke stjecanja otpornosti na hiopksijsko (manjak kisika) i hiperkapnijsko (višak ugljik dioksida) stanje organizma. Koje su to najvažnije motoričke sposobnosti koje najviše treba razvijati? Prvenstveno snaga i gibljivost. Mišići su motori lokomotornoga sustava o kojima ovisi kretanje i svladavanje otpora u vodenom mediju. Za apneistu je najvažnija snaga mišića nogu, osobito onih na bedrima jer su oni generatori sile koja prijenosom na peraje rezultira propulzijom. Da bi se snaga nogu mogla bolje iskoristiti, treba jačati trbušnjake i mišiće donjega dijela leđa koji učvršćuju trup i tako daju sinergijsku potporu akciji nogu. Gibljivost je mjera elastičnosti mišića i pokretljivosti zglobova koja uvelike utječe na ekonomičnost kretanja i harmonično izvođenje glatkoga, klizećeg, valovitog pokreta, specifičnoga za ronjenje. Prirodnim kretanjem poput jegulje, neograničenih amplituda pokreta, smanjuje se mišićna napetost, povećava ušteda kisika, potpomaže psihičko opuštanje i uspostavlja ugoda tijekom ronjenja. Ovo je osobito važno za podvodne ribolovce koji se kreću između stijena i pri tome zauzimaju sve moguće položaje tijela. Najvažnija je dobra gibljivost ramena, kralježnice i skočnih zglobova. Kada govorimo o kretanju, dolazimo do najvažnijega pitanja, onoga o energiji koja omogućava kretanje i zadržavanje svjesnoga stanja. Najveća opasnost ronjenja u apneji je gubitak svijesti što, bez pomoći druge osobe, znači utapanje. Zadržavanjem daha opskrba organizma energijom događa se u uvjetima rapidno rastućega manjka kisika, a usložnjavanjem s nekim drugim čimbenicima kao što su visoka metabolička aktivnost (potrošnja energije) i iscrpljenost rezervi visokoenergetskih fosfata (alternativni izvor energije), dolazi do nesvjestice bez najave. Kako je mozak najosjetljiviji organ, da bi se zaštitio od mikrooštećenja u ekstremno hipoksičnoj situaciji jednostavno isključi iz funkcije svoj energetski najrastrošniji, svjesni dio kako bi ono malo preostale energije sačuvao za vegetiranje prelazeći na štedljivi „stand by mode“. Kako onda treningom prevenirati tu opasnost i produljiti vrijeme sigurnoga urona? Proces treba ići u tri smjera. O prvom koji se odnosi na aspekte štednje kisika ekonomiziranjem već je bilo riječi. Tu još treba dodati razne psihološke postupke opuštanja, meditacije, vježbi disanja, autogenoga treninga i slično. Drugi smjer je treniranje usmjereno na reorganizaciju sustava za održavanje života i stjecanje otpornosti na hipoksiju, osobito mozga. To su svi oni treninzi zadržavanja daha u kretanju i mirovanju koje ronioci svakodnevno najviše rade. I treći smjer je trening za povećanje energetskih kapaciteta. Ljudsko tijelo ima dva metabolička sustava proizvodnje energije. Aerobni, čija je osnova oksidacija hrane koju unosimo, za što je potreban kisik i anaerobni koji neko vrijeme može iz uskladištenih ugljikohidrata proizvoditi energiju bez prisustva kisika, što bi roniocima trebalo biti posebno zanimljivo s obzirom na to da je njihov primitak kisika i djelovanje pod vodom ograničeno samo jednim udahom. O tome kako učinkovito djelovati na povećanje efikasnosti funkcionalno-energetskih metaboličkih sustava i općenito kako strukturirati prvu fazu trenažnoga procesa ronilaca na dah bit će riječi u trećem broju ScubaLife magazina.
Dr. sc. Ivan Drviš je najtrofejniji trener ronjenja na dah na svijetu i dugogodišnji trener hrvatske reprezentacije ronjenja na dah, predavač na Kineziološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, organizator i voditelj obrazovnog programa za trenere ronjenja na dah i podvodnog ribolova na Sportskom učilištu u Zagrebu te autor i koautor četrdesetak stručnih i tridesetak znanstvenih radova objavljenih u visokoindeksiranim međunarodnim časopisima iz područja fiziologije i kineziologije ronjenja na dah.
