Radovi i studije prezentirani na europskom kongresu o podvodnoj i hiperbaričnoj medicini mogli bi promijeniti protokole preventive i prve pomoći roniocima.
Krajem prošle godine u njemačkome gradu Wiesbadenu okupilo se najprobranije društvo liječnika podvodne i hiperbarične medicine. Više od 300 liječnika iz cijeloga svijeta svojim predavanjima i diskusijama dalo je novi veliki doprinos ovoj medicinskoj grani. Kongresu European Underwater and Baromedical Society (EUBS) prethodila je posebna prilika za mali broj uzvanika da se iz prve ruke upoznaju s najnovijom tehnologijom i medicinskim uređajima zadnje generacije za primjenu u svim situacijama kada je barokomora neophodan lijek. Demonstrirana su nova rješenja, osobito oprema za urgentnu medicinu i intenzivnu skrb u hiperbaričnim uvjetima. Uz to su sudionici prošli i edukaciju o novim sigurnosnim standardima u barokomorama te demonstraciju, tečaj i praktično uvježbavanje savladavanja požara u barokomori.
Kao i obično, tri četvrtine Kongresa bilo je posvećeno ronilačkim problemima i njihovom objašnjenju i savladavanju, dok je jedna četvrtina namijenjena kliničkoj hiperbaričnoj medicini. Neki od prezentiranih radova mogli bi bitno utjecati na dosadašnje stavove ronilačkih liječnika i promijeniti uobičajene protokole izbora kandidata za ronjenje (ali i rad u hiperbaričnim uvjetima) i protokole preventive, prve pomoći i hitne medicinske pomoći roniocima. Predstavit ćemo ukratko najvažnije prezentirane znanstvene radove.
Započelo se s blokom radova o formiranju i učincima plinskih mjehurića u krvi. Izraelski istraživači razmatrali su mehanizme nastajanja plinskih mjehurića. Diferencirali su velike brzo stvorene mjehuriće, promjera oko 0.1 milimetar kao najčešći uzrok neurološke forme dekompresijske bolesti (DB), dok se istodobno stvaraju nano-mjehurići koji polagano prerastaju u mikronukleuse koji se dalje razvijaju u veće mjehuriće uzrokujući dalju štetu. To može objasniti ponovnu pojavu (pojačanje) simptoma nakon provedene prve rekompresijske terapije ili tijekom nje. Razmatrajući rizične čimbenike u ronjenju istraživači DAN Europe potvrdili su da u nastanku plinskih mjehurića i DB postoje i drugi bitni čimbenici uz one najpoznatije – dubinu i vrijeme. Uočili su često prisustvo “tihih“ plinskih mjehurića bez ikakvih simptoma DB. Skrenuli su pozornost na individualne karakteristike ronilaca, utjecaj okoline i ponašanje. Istaknute su i razlike u dišnom mediju. Tako nitrox izaziva manje intenzivno, a trimix izraženije mjehuranje krvi u usporedbi s komprimiranim zrakom.
Na to se nadovezuje i istraživanje češko–belgijskog tima koji je istraživao hemodinamske promjene na srcu ovisno o profilu ronjenja i dišnom mediju. Zaključili su da ronjenje s komprimiranim zrakom dovodi do značajnih promjena u konfiguraciji srca i njegovom funkcioniranju, što je bitno manje prisutno kod ronjenja trimixom, bez obzira na veće dubine.
Baveći se praktičnom primjenom dijagnosticiranja prisustva plinskih mjehurića u cirkulaciji Norvežani su utvrdili da se, i pored individualnih razlika, kod većine ronilaca mjehurići pojavljuju unutar 15 minuta nakon izrona te da su prisutni u prosjeku 180 minuta. Zaključili su da pretrage ultrazvučnim detektorom mjehurića trebaju započeti neposredno poslije ronjenja i treba ih ponavljati svakih 15 minuta do isteka 180 minuta od ronjenja. U praktičnom smislu, za ronioce je osobito važan zaključak njemačkih istraživača koji su dokazali da intenzivna rehidracija nakon ronjenja pogoduje intenzivnijem i ubrzanom stvaranju plinskih mjehurića. Stoga rehidraciju treba provoditi pažljivo i polagano.
Iznenađujući su i rezultati nizozemskoga istraživanja utjecaja tjelesnih masnoća (debljine) na povećani rizik kod ronjenja. Ispravljajući neke nedosljednosti i nepreciznosti ranijih znanstvenih istraživanja još od Haldanea, stvorili su protokol u kome su pažljivim izborom ispitanika isključili utjecaj drugih faktora rizika (godine starosti, potrošnju kisika po kilogramu tjelesne težine i dr.) i time dobili koherentnu skupinu od 52 ispitanika vrlo sličnih karakteristika koji su se razlikovali jedino u količini tjelesnih masnoća (debljini). Rezultati su pokazali da nema značajne razlike u stvaranju plinskih mjehurića kod mršavih i debelih ronilaca i nametnuli ozbiljno pitanje treba li debljina i dalje biti označena kao jedan od glavnih rizika za nastanak DB. Eventualna potvrda rezultata ove dvije studije o intenzivnoj rehidraciji nakon ronjenja i debljini kao riziko-faktoru bitno bi utjecala na sada važeće stavove i protokole u medicini ronjenja.
U sljedećoj sesiji koja je obuhvatila eksperimentalne znanstvene radove najistaknutiji je rezultat američko–hrvatskoga tima koji je utvrdio da postoje određeni korisni učinci aerobnog vježbanja prije ronjenja, uz najavu daljnjih istraživanja i prezentaciju rezultata.
Cijeli članak o novim spoznajama u hiperbaričnoj medicini te njihovoj primjeni na prvu i hitnu pomoć unesrećenim roniocima pročitajte u aktualnom broju SCUBAlifea (osamnaesti broj – prosinac 2014.)!
