Peltastis je najpopularnija i najčešće ronjena olupina u Hrvatskoj. Popularni “Grk” potonuo je u olujnoj noći sa sedmog na osmi siječnja 1968. godine nakon udara u krčke stijene između Šila i zaljeva Soline kraj Klimna. Grčki kapetan Theodoros Belesis nije se ni pokušao spasiti, već je potonuo zajedno sa svojim brodom, a njegovi posmrtni ostaci pokopani su uz najviše pomorske počasti na groblju Kozala u Rijeci deset mjeseci nakon potonuća Peltastisa.
Na našoj obali još je zaista vrlo malo brodoloma koji bi se mogli “podičiti” sličnom posjećenošću, to su tek možda “Baron Gautsch” u Istri te “Vassilios” i “Teti” na Visu. Na Peltastis pak ronjenja također organiziraju mnogi ronilački centri, i to redom od Rijeke, Kraljevice i Crikvenice pa sve do Novog Vinodolskog, a što onda tek reći za centre na otoku Krku. Barem desetak krčkih centara uvijek u programu ima i Peltastis, mada onda većina koristi logistiku dva najbliža centra u Šilu.
Nadalje, organizacija ronjenja na Peltastisu je mnogo manje ovisna o vremenskim prilikama (mada, naravno, ima i situacija kada se ne može niti do njega). Postoji još jedan, ne manje važan detalj, a taj je da je od prije nekoliko godina ova olupina dostupna i s obale. Nedavnom izgradnjom obalne servisne ceste koja spaja Šilo i Klimno omogućeno je roniocima da autom relativno jednostavno dođu do obalnog platoa u neposrednoj blizini Peltastisa, što je neodoljiv mamac i za mnoge ronilačke klubove, čak i iz unutrašnjosti. Zbog toga danas nije nimalo rijetka situacija da vikendom na spomenutom platou vidite više automobila i kombija koji se odlučuju za ovakav, “neovisan” zaron na olupinu. Naravno, i dalje treba poštivati ronilačka pravila i zakonske propise pa se zaron tako mora i organizirati “preko” dnevnika ronjenja i uz korištenje ronilačke bove. Do pozicije platoa dolazi se razmjerno lako, ali ipak je potrebno nekoliko uputa, ako tamo još niste bili. S obale se jasno vide bove privezane za jarbole olupine pa već s obale vidite da vam do same olupine treba svega par minuta plivanja ili ronjenja, kako hoćete. Ako želite, možete vježbati i orijentacijsko ronjenje pokušavajući roniti do olupine krećući ravno s obale. Dakle, više nego evidentno je da se danas, a i u prošlosti na Grku ronilo gotovo neprestano pa čak i u zimskim mjesecima.
Povijest broda i okolnosti potonuća
Peltastis je izgrađen 1952. godine u njemačkom brodogradilištu Kremer Sohn, i to pod imenom “Alsterpark”, za njemačkog naručitelja – poduzeće istog imena. Motorni teretnjak je bio namijenjen za obalnu plovidbu, a dužina mu je bila nešto preko šezdeset metara. Elisu je pokretao snažni dizelski stroj. Brod mijenja vlasnika 1967. godine kada ga kupuje grčka kompanija CHR M. Sarlis & co. iz Pireja. Tada brod dobiva i novo ime – Peltastis. Nažalost, brod nije dugo plovio pod grčkim brodovlasnikom. U zimi 1968. godine, na samom početku siječnja, brod se zatekao na ruti između Jurjeva gdje je ukrcao teret drvene građe te se zaputio prema Rijeci u potrazi za sigurnijim sidrištem. To se događa noću sa sedmog na osmi siječnja kada olujna bura pogađa kvarnersko područje pa dugogodišnji kapetan Teodoros Belesis procjenjuje da je blizina Senja (Jurjevo) previše opasna za takav brod. Oluja velike snage spojena čak i sa snježnom mećavom natjerala je kapetana da naredi sidrenje u blizini Dramlja pored Crikvenice. Tijekom noći oluja, nažalost, poprima orkanske razmjere te oba bačena sidra počinju “orati” po morskom dnu što nagovještava moguću katastrofu. Čak niti snaga brodskog motora koji je upaljen u pokušaju borbe s morem nije bila dovoljna da obuzda enormnu snagu vjetra i valova i brod je polako gubio bitku nošen prema stjenovitoj obali Krka između Šila i zaljeva Soline kraj Klimna. Zbog nekoliko snažnih udara o stijene oplata broda popušta i puca te brod ubrzano prima more, nakon čega tone oko četiri sata ujutro 8. siječnja. Brod je potonuo samo nekoliko desetaka metara od obale, ali, na žalost unesrećenih, na pustom dijelu otoka Krka gdje nije bilo gotovo nikakve šanse za bilo kakvom brzom spasilačkom akcijom. Zbog velike hladnoće i ledenog mora te noćne nesreće od dvanaest članova posade spasila su se samo četvorica.
U danima nakon brodoloma sedam trupala je pronađeno na krčkoj obali, a kapetan Belesis je proglašen nestalim. Već u proljeće 1968. se roni na olupini, a polako pristižu i vijesti o “mumiji” u komandnom mostu u koje malo tko vjeruje. Tek austrijski turist podvodnom kamerom ovjekovječuje saponificirani leš kapetana Belesisa za stolom u mostu u uspravnom položaju. Tako se ponovno potvrđuje stara pomorska tradicija da kapetan tone zajedno sa svojim brodom jer je evidentno da se stari morski vuk nije pokušao niti izvući iz broda kojeg je zadesila katastrofa. Kapetanovo tijelo ipak je izvučeno u organizaciji Centra za podvodna istraživanja iz Kostrene. Obdukcija je nedvojbeno dokazala da se radi o utapanju. Posmrtni ostaci kapetana Belesisa uz najviše pomorske počasti preneseni su u Rijeku gdje je i sahranjen na groblju Kozala deset mjeseci nakon potonuća Peltastisa.
Današnje stanje olupine i ronjenje
Olupina Peltasisa leži na blago položenom pješčanom dnu čija dubina se spušta s 28 na 34 metra. Kako smo opisali u prethodnom poglavlju, pozicija olupine se nalazi samo stotinjak metara od obale. Na olupinu ćete vjerojatno doći započevši ronjenje na jednom od jarbola za koje su pričvršćene plutače pa zaron započinje spuštanjem uz jarbole. Drugi način je ronjenjem od obale prateći zadani azimut, a tada ćete biti nagrađeni fascinantnim prizorom povećeg pramca koji će se najednom ukazati pred vama (ako ste pravilno “riješili” orijentacijski dio da uopće dođete do olupine). No, u većini slučajeva krećemo s jarbola, i to prednjeg. Njegov vrh nalazi se na samo šest metara dubine pa se za povoljnih uvjeta vidi već s površine. Ipak, zbog neobičnih morskih strujanja na mikrolokaciji koja su još uvijek enigma, vidljivost počesto zna biti loša pa to nije uvijek slučaj. Uzgred, zbog istih razloga je more ovdje uvijek nešto hladnije nego u okolici akvatorija pa i to treba imati na umu.
Već na prednjem jarbolu zaron započinje atraktivnim scenarijom gdje ćete uobičajeno naići na lijena jata fratara već pomalo naviknutih na ronioce. Jarbol je bogato obrasao morskim organizmima poput raznih cjevaša i spužvi. Na samoj bazi jarbola nalaze se strujni sklopovi i još mnogi dijelovi brodske opreme. Od prednjeg jarbola zaron se obično nastavlja prema pramcu broda čiji vrh je smješten na 17 do 18 metara dubine.
Pramac je vrlo zanimljiv i prepun dijelova brodske opreme, a posebno se ističu velike ventilacijske cijevi i zaista veliki koloturi za izvlačenje sidara. Treba napomenuti da pramac broda “gleda” k obali, a olupina je položena gotovo okomito na obalu. Jedan od zanimljivijih kadrova za promatranje olupine uvijek je i onaj kad se malo odmaknete u plavetnilo ispred pramca da biste ga promotrili kompletnog i u punoj veličini. Olupini, nažalost, nedostaju sidra – prije dvadesetak godina su izvađena te se danas nalaze u Šilu gdje ih možete vidjeti na gradskoj plaži.
Nakon pramca je vrijeme za ronjenje smjerom prema krmi, najčešće prateći jedan od bokova broda. Primijetit ćete da se dubina lagano povećava, iako je na prvi pogled paluba horizontalna. No, olupina ipak jest blago položena pa se krma nalazi na najdubljem dijelu. Palubom broda dominiraju dva ogromna teretna tovarna prostora u kojima još ponegdje možete zamijetiti ostatke drvene građe koja je bila glavni teret broda u vrijeme nesreće.
Na sredini palube ne možete promašiti slomljene kranove dizalica koji leže nad tovarnim prostorom. Najinteresantniji dio broda se nalazi prema krmi, u što ćete se brzo uvjeriti roneći dalje tim smjerom. Najednom se pred vama ukazuje ogromno izdignuto zdanje nadgrađa s karakterističnim komandnim mostom te dvostrukim jarbolom iznad njega. U komandni prostor može se jednostavno ući, čak i kroz prednjih pet prozora, ali još lakše kroz oboja bočna vrata. Nalazite se u prostoriji u kojoj je skončao zapovjednik broda, grčki kapetan Belesis.
U komandnom mostu, nažalost, nema više gotovo ničega, ali ronjenje još ni približno nije gotovo. Iza mosta se nalazi impozantni dimnjak te ventilacijski otvori strojarnice, a kroz njih jasno možete raspoznati dijelove pogonskog stroja. Vrijeme je da se spustite nešto dublje, ispod komandnog mosta gdje se nalaze poluzatvoreni hodnici u razini glavne palube s vratima koja vode u unutrašnjost olupine. Tamo se nalaze kapetanska odaja, kuhinja te pomoćne prostorije. U kuhinji se još uvijek može raspoznati sitni inventar. S krme se može ući i u potpalublje te strojarnicu, ali potreban je maksimalni oprez. Zlokobne uske stepenice već su koštale života jednog nesretnog češkog ronioca. Potpalublje je prepuno finih naslaga mulja i dovoljan je samo jedan neoprezniji zamah perajama i vidljivost pada na nulu. U takvim uvjetima nastradali ronilac naprosto nije bio u stanju pronaći izlaz iz strojarnice. Zato je bolje ronjenje nastaviti s vanjske strane broda, krmom se spuštajući sve do najdublje točke ronjenja na 34 metra dubine. Naći ćete potpuno očuvanu elisu i list kormila koji su do pola ukopani u fini pijesak.
Ronjenje je zatim najbolje nastaviti prateći lijevu stranu oplate gdje ćete ubrzo nakon krme naići na ogromnu rupu s deformiranim metalom, slomljenim cijevima te vidljivim dijelovima postrojenja broda. Došli smo do mjesta na kojem je Peltastis udario u obalu te ubrzo potonuo. Oštre stijene krčke obale su naprosto probušile čeličnu oplatu broda. Zaron najčešće završava na prednjem jarbolu ili na pramcu, ovisno o varijanti ronjenja na koju ste se odlučili.
Zbog relativno male dubine te odličnog stanja olupine ronjenje na Peltastisu je fantastičan doživljaj, čak i za početnike s barem malo iskustva, a čak je i idealna varijanta za školovanje budućih “wreck divera”. Iako se u rekreativnom ronjenju ne preporučuje ulazak u nadsvođene prostore, na Peltastisu čak niti to nije preveliki problem, naravno, uz trezven i ozbiljan plan ronjenja te vodstvo iskusnih voditelja. Jedino područje koje u svakom slučaju treba izbjegavati je već spomenuta strojarnica.
Više o Peltastisu (popularno zvanom Grk) i ronjenju na olupini kojoj posebnu čar daje i priča o hrabrom grčkom kapetanu koji je skončao život odbijajući napustiti svoj tonući brod možete pronaći u 36. broju SCUBAlife magazina.
Goran Butajla je glavni urednik SCUBAlife magazina od prvog broja, prekaljeni ronilac (instruktor trener) koji je u svojoj ronilačkoj karijeri proputovao gotovo čitav svijet. On je i autor najvećeg broja tekstova i fotografija iz svih dijelova svijeta koje možete vidjeti u SCUBAlifeu.
