Razvoj ronilačke industrije i popularizacija ronjenja kao rekreacije doveli su do ponekih manjkavosti u procesu obučavanja ronilaca.
Iako je u našoj regiji već godinama trend održavanje ronilačkih tečajeva s relativno malim skupinama polaznika (tri do pet osoba) pa su zbog toga ronioci iz našeg okruženja uglavnom bolje obučeni od svjetskog prosjeka, na neke “standardne” pogreške nije naodmet ukazati.
Nepoznavanje sastavljanja i rastavljanja ronilačkog aparata
Ovaj problem gotovo isključivo ide na dušu instruktora obuke. U želji za što većim smanjenjem gubitka vremena, instruktori ili pomoćno osoblje centara sklapaju aparate bez tečajaca, iako gotovo sve asocijacije zahtijevaju potpuno savladavanje ove procedure od strane polaznika tečaja. Budući ronilac mora samostalno naučiti sastaviti i rastaviti ronilački aparat (bocu, kompenzator i regulator) te ponavljati proceduru za svaki sljedeći zaron na tečaju. Po završetku tečaja ronilac mora biti “na ti” s opremom, jer bez toga neće moći izvesti čak ni najjednostavniji zaron s prijateljima u lokalnom klubu ili na nekoj svjetskoj destinaciji gdje će iznajmiti opremu i gdje će se od njega očekivati da ju sam sastavi i ukrca na plovilo. Tada će, nažalost, “friški” ronilac postati predmetom podsmijeha, a da mu neće biti ni jasno da je potrebna znanja trebao dobiti na tečaju. No, već je kasno. Nasreću, uz malo volje i strpljenja početnik će nakon nekoliko pokušaja i uz pomoć iskusnijih brzo savladati ovu neophodnu vještinu. No, zasigurno će mu ostati gorak okus u ustima. Dakle, instruktori, nemojte zanemarivati ovaj dio obuke, jer prvo pitanje koje će takav vaš polaznik čuti na svojim budućim ronjenjima je: “A gdje si ti to završio tečaj?”
Prevelika količina olova
Još jedan problem koji uglavnom moramo pripisati instruktorima je u pravilu preveliko i nepotrebno opterećivanje polaznika tečaja olovnim utezima. Ronilački tečajevi se u velikoj mjeri održavaju na morskom ili bazenskom dnu pa je nekim instruktorima “puno manja muka” da polaznike preopterete olovima kako bi bili što stabilniji i u negativnoj plovnosti za vrijeme održavanja tečaja. Možda je na prvi pogled tako stvarno i jednostavnije te će polaznici moći lakše izvesti neke vježbe koje se od njih zahtijevaju, ne mučeći se dodatno s plovnošću, ali dugoročno je to sasvim sigurno loša praksa. Polaznici će probleme osjetiti već za vrijeme tečaja na završnim ronjenjima u nešto većim dubinama, a loša navika preopterećenja utezima će ostati jer će polaznici problem s balansiranjem pripisivati isključivo svojem neiskustvu, zanemarujući količinu olova. Još je i gore ako ih instruktori uvjere da to nije nikakav problem jer “samo moraju malo više napuhati jacket”. Čak i ako instruktori idu linijom manjeg otpora pa namjerno preopterećuju polaznike, barem bi morali, već tijekom tečaja, postupno smanjivati količinu olova na njima pa da do kraja tečaja i sami polaznici imaju osjećaj koliko im olova zapravo treba. A naravno, najbolje bi bilo već od samog početka polaznike podučiti jednostavnim metodama o određivanju potrebne količine olova koje se nalaze u svakom ronilačkom udžbeniku. A instruktori već ionako sasvim sigurno u svojim džepovima kompenzatora imaju koji uteg viška, upravo za slučajeve da neki polaznika nema dovoljno olova na pojasu te ima problema sa zaranjanjem i održavanjem blage negativne plovnosti za vrijeme vježbi.
Previše zategnut remen ronilačke maske
Koliko puta ste do sada vidjeli ronioca – početnika s remenom maske stegnutim oko glave gotovo do granice pucanja pa nakon toga lijepim izražajnim crvenim obrisom maske na licu još nekoliko sati nakon ronjenja? Vjerujemo, nebrojeno puta. Ovo je vrlo česta greška početnika koji, u nepotrebnom nastojanju da spriječe ulazak vode u masku, smatraju da će problem riješiti isključivo ako masku “urežu” u lice. Čak se ne radi niti o strahu, jednostavno smatraju da maska jedino tako “dihta”. Naravno, koncept je potpuno pogrešan jer u mnogo slučajeva će se obrazina maske toliko deformirati da će tek tada voda nesmetano ulaziti u masku, a o neudobnosti da ni ne govorimo. Prvi korak u rješavanju ovog problema je pravilan izbor maske koja će obrazinom potpuno nalijegati na lice i time vjerojatno potpuno riješiti problem sprječavanja ulaska vode u masku. Također je vrlo korisna praksa da se polaznike pri kraju nekog zarona (nakon što su već savladali pražnjenje maske), u plitkom dijelu ohrabri da pokušaju masku držati na glavi bez remena. Tako će se sami uvjeriti da masku na glavi ustvari može držati i samo mali nadtlak koji često vlada između ambijenta i zračnog prostora maske. Tako će najbolje shvatiti da remen maske ima namjenu pridržavanja maske na glavi, a ne sprječavanja prodora vode u masku.
Prebrzi zaron
Ovaj problem također je prisutan kod većine ronilaca – početnika koji smatraju da će uspjeti zaroniti jedino ako u potpunosti isprazne kompenzator i brzo postignu što veću moguću negativnu plovnost. Početak zarona je ionako najstresniji dio ronjenja kod početnika koji još nemaju rutinu obavljanja mnogih neophodnih radnji u toj fazi ronjenja. Prebrzi zaron, čak i na manju dubinu (primjerice pet metara), dovest će do nelagode zbog istovremene potrebe za kompenzacijom tlaka u ušima, maski, usporavanjem zaranjanja laganim napuhavanjem kompenzatora, kontrolom dosegnute dubine, praćenjem partnera i grupe pa čak i uspostavom povjerenja u iznajmljenu opremu. Rijetki su ronioci koji odmah nakon tečaja steknu toliku rutinu da im faza zaranjanja ne predstavlja baš nikakav problem. Dakle, ova prva faza ronjenja ni u kom slučaju ne treba biti vezana uz bilo kakvu brzinu. Ako je opterećenje olovima pravilno, zaron će uspjeti neovisno o tome prazni li se kompenzator na početku brzo ili sporo. Sporo pražnjenje te posljedični polagani zaron dat će dovoljno vremena početniku da obavi sve potrebne radnje i nesmetano nastavi ronjenje.
Problemi s uspostavljanjem neutralne plovnosti
Vjerojatno najočitiji problem vezan za početnike su poteškoće u uspostavi neutralne plovnosti tijekom ronjenja. To nije nimalo neočekivano jer se vještina pravilnog balansiranja smatra jednom od tehnički najtežih u sklopu početničkih tečajeva. Kao što iskusniji ronioci vrlo dobro znaju, problem plovnosti vezan je ne samo uz izbor opreme, pravilno opterećenje olovima, savladavanje rada s kompenzatorom, već i na naizgled banalne detalje kao što je promjena količine zraka u plućima prilikom udisaja – izdisaja. Ovaj problem ne ide na “sramotu” niti instruktora, niti polaznika, već na ronilačke asocijacije koje u svojim programima ovoj vještini ne posvećuju dovoljno pažnje i vremena, a kako smo već naveli, zasigurno je tehnički najsloženija. Posljedica je da rijetko koji polaznik “do kraja” uspješno savlada ovu vještinu nakon tečaja pa je obično potrebno još neko vrijeme prakse da se balansiranje svlada u potpunosti. Dobra strana je što se ronjenjem nakon tečaja ovom vještinom relativno brzo ovlada do visokog nivoa pa obično problemi nestaju već nakon desetak ronjenja. A znamo da ćemo u potpunosti uživati u podmorju tek kad smo istinski u “bestežinskom stanju”.
Više o ostalim problemima i “standardnim” pogreškama ronilaca početnika možete pročitati u dossieru jedanaestog broja SCUBAlife magazina.
Goran Butajla je glavni urednik SCUBAlife magazina od prvog broja, prekaljeni ronilac (instruktor trener) koji je u svojoj ronilačkoj karijeri proputovao gotovo čitav svijet. On je i autor najvećeg broja tekstova i fotografija iz svih dijelova svijeta koje možete vidjeti u SCUBAlifeu.
