O preventivnom ronjenju mnogi vodi rasprave, a mnogi ronioci ni ne znaju što to znači.
Preventivno ronjenje u barokomori zapravo je odlazak u hiperbaričnu komoru bez simptoma dekompresijske bolesti, a mnogi se pitaju ima li to ikakvog smisla? Iskustva govore da je odgovor na postavljeno pitanje pozitivan. Zapravo, ne samo da ima smisla, već možemo govoriti o nužnosti ovakvog poimanja zaštite vlastitoga zdravlja ronioca koji intenzivno roni, neovisno o tome radi li se o podvodnim radovima, sukcesivnom rekreativnom ronjenju ili drugim razlozima.
Preventivna ronjenja obavljaju se zbog dva razloga – propuštene dekompresije i radi rehabilitacije nakon napornog perioda intenzivnih podvodnih aktivnosti.
Zbog propuštene dekompresije bez simptoma razvoja bolesti potrebno je provesti postupak kojim se poništava mogućnost razvoja odložene dekompresijske bolesti. Ako simptomi postoje, tada to više nije preventivno, već se radi o liječenju disbarične bolesti. Simptomi dekompresijske bolesti mogu se pojaviti i do 72 sata nakon zadnjeg urona. Postupak ovisi o dekompresijskoj dozi, raspoloživoj opremi, razlozima propuštanja dekompresije i općoj situaciji. Ako je na mjestu ronjenja dostupna barokomora, najbolje i najsigurnije je u njoj obaviti kontroliranu proceduru. Kada to nije slučaj, a ne postoji potreba za hitnim napuštanjem mjesta ronjenja, niti nedostatak boca sa zrakom ili kisikom i ronilaca za pratnju, dobro je na licu mjesta učiniti reimerziju zrakom ili kisikom. Pri određivanju režima bitan je period zadržavanja na površini i dubina na kojoj je narušen dekompresijski režim. Kada je period na površini kraći od jedne minute, a dubina “greške” do šest metara, treba se vratiti na tih šest metara i obaviti dekompresijske zastanke produžene za 50% od predviđenih po tablicama. Pri tome je svejedno radi li se reimerzija u vodi ili u barokomori, izuzev što u vodi ronilac mora imati pratnju drugog (zdravog) ronioca. Ako je dubina propuštene dekompresije veća od šest metara, potrebno je ronioca vratiti na dubinu propuštenog zastanka i ponoviti predviđenu dekompresiju na stankama do 12 metara te potom uvećavajući vrijeme dekompresije na svakoj sljedećoj stanci (po Gošoviću): na 12 metara je to četvrtina stanke na tri metra, na 9 metara trećina, na šest metara zastanak traje 50% trometarske stanke te na tri metra dodajući predviđenoj stanci 50%.
U barokomori se postupa po jednom od dekompresijskih režima kisikom, ovisno o veličini propuštene dekompresije (kod nas najčešće tablice 5 ili 6 USN, iako postoje i protokoli drugih mornarica – ruske, njemačke, britanske). Kada nema u blizini barokomore moguće je kod propuštene dekompresije obaviti preventivnu reimerziju kisikom po Edmondsu po protokolu za lakšu formu dekompresijske bolesti: 30 minuta udisanja kisika na devet metara, a potom na svakom metru po 12 minuta (ukupno oko dva sata), obavezno uz pratnju drugog ronioca.
Što je s rehabilitacijskim tretmanom nakon sezone intenzivnog ronjenja i je li on preporučljiv? Neki istraživači pokazali su da se minijaturna šteta na tkivima događa nakon svakog ronjenja s velikom dekompresijskom dozom, osobito kada je ono još i sukcesivno. Te štete su kumulativne, što znači da se s vremenom uvećavaju. Neka tkiva imaju veliku regenerativnu moć te se nastala mikro-oštećenja popravljaju u izvjesnoj mjeri. Zbog toga kod ronilaca koji intenzivno rone, ali nemaju simptome dekompresijske bolesti rijetko nastaje kronična bolest koja zahvaća neurološka i/ili mišićna tkiva. Međutim, zbog lošije cirkulacije i slabijeg regenerativnog potencijala učestale su promjene na kostima i zglobovima izazivajući aseptičku nekrozu (kod ronilaca se ona naziva i disbarična osteonekroza) kao profesionalnu bolest. Jedini poznati učinkoviti način liječenja ove bolesti, bez obzira na uzrok nastanka, je hiperbarična oksigenacija – liječenje kisikom pod povećanim tlakom, uz pomoćne rehabilitacijske metode. S obzirom na veliku učinkovitost ovog liječenja u ranijim fazama bolesti svakako se može očekivati da su učinci još veći kada su oštećenja na mikrorazini – asimptomatska. Zbog toga slijedi da “preventivna ronjenja“ pod kisikom u barokomori itekako imaju smisla. Ronioci koji su izloženi intenzivnim, visokorizičnim, učestalim podvodnim aktivnostima povremeno trebaju preventivno obavljati standardnu hiperbaričnu oksigenaciju na dva do 2.5 bara u trajanju od 60 minuta, najmanje 20 seansi u slijedu.
Više o ovoj temi i ostalim medicinskim temama vezanim za ronjenje pročitajte u “Medicinskom priručniku za ronioce” doktora Marija Franolića.
Dr. Mario Franolić je specijalist hitne medicine, liječnik podvodne i hiperbarične medicine, mentor u Zavodu za podvodnu i hiperbaričnu medicinu KBC Rijeka i pripadnik HGSS-a sa zvanjem gorskog spašavatelja te instruktor Komisije za medicinu spašavanja HGSS-a.
