U pedesetom, jubilarnom broju SCUBAlife magazina objavili smo QR kod putem kojega je svaki čitatelj mogao saznati kako može osvojiti 500 eura vrijednu nagradu.
Poslali ste nam mnoštvo priča, neke zaista zanimljive, neke šaljive, neke nevjerojatne pa je redakcija imala pune ruke posla dok je birala tri koje ćemo objaviti. Pred vama su tri koje smo izabrali, a za najbolju možete glasovati putem našeg Facebooka, ili Instagrama, ili nam mailom na info@scubalife.hr pošaljite koja od ove tri je vama najbolja i zaslužuje nagradu (glasovanje je otvoreno do ponoći 04.03.2024.).
OPASNA SIGURNOST
U dubinama Crvenog mora gdje svaki val krije tajne drevnih carstava pronađen je tandem bez straha – ja i moj vjerni ronilački buddy Siniša. Smatrali su nas neraskidivim dvojcem, spremni istražiti i najzahtjevnije podvodne prostore, on kao strastveni fotograf u pokušaju i ja kao plutajući balončić koji je nesmetano meditirao dok bi se on bavio fotografijom (ili barem pokušao baviti). Pa tako, kao što su sve dobre priče i naša počinje jedne noći na Thistlegormu, tijekom noćnog ronjenja, avanture koja je bila izazovna za mnoge, ali ne i za nas. Ja sam uvijek bila skeptična prema noćnim ronjenjima smatrajući ih pravim izvorom neizvjesnosti i iznenađenja. No, temperatura i gustoća mora na ovim područjima pružale su neku vrstu utjehe pa sam pristala na taj pothvat. U dubinama, dok smo plovili kroz mračne prostore, Siniša je bio poput svjetionika. Njegov fotoaparat s ogromnim reflektorima osvjetljavao je osim puta i mene pa sam bila poput morske krijesnice. Dok sam lebdjela ispred njega osjećala sam se nimalo zabrinuto i totalno “chill” i sigurno kao i uvijek.
No, kao što to obično biva u životu, često se ispostavi da nas ta sigurnost može dovesti u opasnosti. U jednom trenutku, dok sam se prepustila meditaciji i lebdjela uz povjetarac dubina, primijetila sam nešto što je moju razinu zabrinutosti podiglo na maksimum – hrpu opasnih lionfisheva koji su me okružili sa svih strana i promatrali me kao kamere u banci. Kako sam postala svjetlucava poput male žarulje, privukla sam pažnju tih opasnih morskih stvorenja.
Strah me obuzeo jer sam znala da je kontakt s njima izuzetno riskantan i da, lako za moje prstiće, ali moji obrazi nikako ne bi mogli podnijeti da mi jedna od njih da poljubac. Na trenutak sam se zamrznula, a nakon toga došla pameti i nekako se sakrila u mrak dok se Siniša zabavljao igrokazom. Kako slika govori tisuću riječi tako je moj pogled Siniši rekao sve. Reflektore više nije palio do kraja zarona, a ja sam više nego ikada htjela roniti u potpunom mraku!
E ZATO SAM SE VRATIO NATRAG
Kao strastveni nogometni fan bio sam siguran da će finale Lige prvaka biti vrhunac mojeg dana. 25.5.2005. Liverpool i Milan odigrali su “čudo iz Istanbula,“ utakmicu punu dramatičnih akcija, ludih golova, nevjerojatnih promašaja, junaka i tragičara – jednu od najboljih nogometnih utakmica svih vremena. Jedna od onih utakmica za koju svaki navijač zna točno gdje je bio kad ju je gledao. No to je i dalje druga najluđa stvar koja mi se dogodila taj dan. Krenimo od početka.
Nakon ronjenja u Hrvatskoj i prvog ronilačkog putovanja u Egipat odlučio sam se na put preko velike bare u Meksiko. S prijateljicom smo isplanirali rutu od Playe del Carmen, Cenote, Isla Mujeres do Cozumela, jedne od najatraktivnijih lokacija za ronjenje s drugim najvećim koraljnim grebenom na svijetu.
Nakon kornjača i riba tarpons u okolici Playe del Carmen, ronjenja u Cenote Dos Ojos, velikih barakuda na Isla Mujeres, uživanja na plažama Tuluma, na red je došao konačni cilj – otok Cozumel. Kad dođete na Cozumel brzo shvatite da je taj otok destinacija za dvije vrste ljudi. Parove na medenom mjesecu i ronioce. Kako sam na Cozumelu bio s prijateljicom, svi su pretpostavljali da smo na medenom mjesecu. Na njihovo razočaranje, mi smo bili iz druge skupine, ne toliko sklone trošenju – ronilačke. Pet dana spektakularnih lokacija za ronjenje i dva sata pod morem na dan nadmašili su naša očekivanja, Cozumel je doista raj za ronioce. Prozirno i toplo more, koraljni greben, nurse sharki, grouperi, kornjače i mali milijun egzotičnih različitih riba više su nego dovoljno za svakog ronioca. Kao da nam to nije bilo dovoljno zadnji dan ronjenja doživjeli smo neponovljivo iskustvo. Uputili smo se na lokaciju Palancar reef s divemasterom Juanom i dvoje ljudi iz skupine koju lokalci preferiraju, parom na medenom mjesecu. S 12 litarskim aluminijskim bocama spustili smo se u podmorje. Ubrzo nakon zarona svatko bi vidio razliku između nas i novopečenog bračnog para, naših honeymoonera. Dok smo mi uživali u podmorju na 30-ak metara dubine, oni su se žnjarali i navlačili. Potpuno “(ne)očekivano”, uslijed toliko fizičke aktivnosti, odjednom su ostali na 50 bara u boci. Na oko 20 metara situacija je postala ozbiljna pa je Juan meni i prijateljici pokazao jednu malu špilju koju možemo pogledati dok on golupčiće odvede na površinu. Da nam ne propadne ostatak urona počeli smo kružiti oko različito velikih grota, prepustili se moru i uživali. Dok smo kružili, odjednom me obuzeo čudan osjećaj. U igri nije bio čudan zvuk ili promjena boje, no nešto je bilo neuobičajeno. Nešto je bilo čudno, no nisam znao što pa sam se okrenuo nekoliko puta, no budući da nisam ništa primijetio, nastavio sam roniti. Odjednom, moj čudan osjećaj dobio je ime – Atlantis XII. Ni manje ni više, doslovno iza ugla odjednom se pojavila podmornica. Sa svojih 20 metra i pojavom koja je zatamnila “nebo” oko nas. Ne znam za vas, ali vidio sam dovoljno filmova s podmornicom da znam da to nikad ne završi dobro. Vjerujte mi, taj osjećaj još je veći kad se neočekivano sretneš s njom u prostranom moru.
Jezivost situacije prekinuo je samo “survival instinkt”. Mozak mi je počeo raditi sto na sat. Prvo pravilo – nemoj paničariti, ostani smiren. Iako sam odradio nekoliko tečaja s odličnim instruktorima, čini se da sam prespavao “što raditi ako sretneš podmornicu na 20 metara” i što je pobogu prvo pravilo, što moraš učiniti? Što sad, hoće li nas propeler povući za sobom, u kojem smjeru plivati? Nakon što sam pogledao prijateljicu i vidio njene šokirane oči velike k”o cijela maska, očito je i ona skužila da imamo neočekivanu pratnju. Signalizirali smo si u kojem smjeru krenuti i dali petama vjetra!
No, ubrzo nakon toga jedna misao mi je prošla glavom. “Ma nema šanse da će mi itko vjerovati da se ovo dogodilo.” Očito me u tom trenutku prošao prvi šok i ostalo je samo adrenalin jer sam se okrenuo nazad, zaplivao dok nisam došao dovoljno blizu i okinuo tri fotke. Vratio sam se do prijateljice i otplivali smo na safety stop. Tada mi je uputila brdo znakova koje nisam vidio niti na jednom tečaju, no bilo je prilično jasno da se tiču moje šire i uže familije i svih svetaca. Kad smo sigurno izronili na površinu znakovi su postale riječi i tada se potvrdila moja sumnja jer me samo dočekala gomila fraza koje inače čujem na nogometnim stadionima, a ne na ronilačkim ekspedicijama. “Jesi li ti normalan, koji ti je vrag?! Ideja je bila pobjeći od podmornice, ne plivati prema njoj!”
Doplivali smo do čamca gdje golupčići nisu bili previše deprimirani što im je zaron trajao kraće od planiranog. Jedino je iskusno oko našeg Juana skužilo da se nešto dogodilo. “Je li sve u redu?” Što da mu kažem? Još plutajući po površini mu odgovaram “Da i ne”. “Što nije u redu”, opet pita on. “Upravo smo vidjeli podmornicu.” “Kakvu podmornicu, nema tu nikakvih podmornica.” “Ima ima.”, odgovorio sam mu. “Ne znam kakva točno, šverca li neki kartel proizvode, gledaju li turisti podmorje, je li mlađi brat Crvenog Oktobra…, ali bila je ‘živa’!” Nikad prije nisam tako brzo izišao iz vode na čamac i nakon što smo skinuli opremu, izvadio svoj Olympus i pokazao mu podmornicu. Čak su i honeymooneri prvi put prestali s gugutanjem i počeli slušati našu priču. “Gdje si to snimio?” “Pa tu, dragi Juan, 20 metara ispod tebe.” “Nema šanse, ronim tu cijeli život, valjda bi znao za bilo kakvu podmornicu!” Shvativši da mi čak i ekipa s kojom sam ronio ne vjeruje, još ljut zbog toga okrenuo sam se prema prijateljici i pogledao ju znakovitim “e zato sam se vratio natrag” pogledom!
Nakon jedne subote 2008. godine kad je moja žena iz neshvatljivih razloga rekla “uzimam” i 2013. i 2015. godine kad su na svijet došli moja principessa Tinkara i sunce moje Jure, 25.5.2005. je na visokom četvrtom mjestu dana koje nikada neću zaboraviti. Najluđa utakmica i najluđi zaron mog života na isti dan – za razliku od ostalih penzića, ja za svoju ludu priču imam dokaz!
PISMO JEDNOG POČETNIKA O RONJENJU…
Ušli ste u kadu. To je… Ušli ste u more. To je malen korak… Ušli ste pod more. To je malen korak, ali… Vidjet ćete jednog dana kad vam more uđe u dušu (pluća) ili vi njemu dublje pod kožu da je sve put postepenih koračaja. Ako to shvatite, bit će vam jednostavnije prilagoditi se svakom okruženju koje u početku može biti negostoljubivo (hladno, mračno, slano, mokro…). A kada započnete tulumariti, odnosno se zabavljati u svakoj sekundi provedenoj “down under”, to će tek biti uživanje.
Ova priča počinje od navike (nas ljudi) da svaki problem sagledamo bolje tek kada sjednemo i umirimo se. Od tuda i postoje sale za sastanke, konferencijske sale, sobe za razgovor. Dakle, kada tijelo usidrimo za nešto čvrsto, tek onda se možemo prepustiti razmišljanju i sagledavanju problema -tema sa svih strana. Važno je čvrsto tlo pod nogama (ili pod nekim drugim dijelom tijela), kao što primjećujete. A kod ronjenja? Upravo obratno! Kod ronjenja se stabilno stanje nalazi baš u najnestabilnijoj tvari – u prostoru ispunjenim morem. Jer, svaki pokušaj da se smirimo na dnu mora kako bismo sagledali situaciju (kao na sastanku) može uzrokovati oštećenje opreme, uništavanje biljnih i životinjskih vrsta ili rane na otvorenim dijelovima tijela od oštrog kamenja ili koralja. Dakle, stabilno stanje kod ronjenja je baš u lebdenju iznad svega ili ispod svega što nas okružuje. U tom, naoko i de facto nestabilnom stanju, trebamo djelovati i razmišljati, odnosno priviknuti se na njega. Isto kao što su vozačima raznih vozila njihova stanja djelovanja i rada direktno vezana uz neprekidno kretanje. To je možda neuobičajen način djelovanja, ali priviknut ćete se. Pogotovo kad shvatite prednosti prilikom tuluma.
Nastavak priče je da se sjetite kako se gore (na suhom) slave rođendani ili bilo kakve druge proslave. Jednostavno. Radi se i tako samo o dvije dimenzije. Poslažu se stolci oko stolova, stavi se hrana na ključna mjesta i zabava može početi. Neću spominjati bučnu glazbu i žamor pri čemu nitko nikoga ne čuje. Ali u moru? U moru se sve događa u tri dimenzije. A i prostor je tih, bez krikova uzvanika i onog krkljanja u previše odvrnutim zvučnicima. Kada sam to nedavno nekom ispričao, nije me baš shvatio. Ali, dajte pogledajte iznad sebe! Kad slavite rođendan (na suhom) iznad vas su samo slike i lampe, a ispod vas koljena, tepisi i poneki žohar. Ali u moru!? Kad se skupite na tulum u moru, a to je najčešće kada se nešto slavi, dogovara ili promatra neki prekrasan morski organizam, onda zapazite: iznad vas je netko (ronilac), ispod vas je netko (opet ronilac), iza i ispred vas je opet netko (opet neki ronilac). A bogme i s lijeve i desne strane se netko progurao. Tulumi? Nemogući? I ja sam to mislio.
Dogodilo se to na Hvaru ove godine u lipnju. Skupina od osam Ukrajinaca (pet muških, tri ženske) ronilo je tjedan dana svaki dan dva puta dnevno s broda. Zatekao sam se u moru uz njih kad su imali posljednji zaron. Polagano smo se vraćali s dubine od dvadesetak metara i na oko šest metara napravili zastanak. I tada netko od njih reče: “Može sada?” “Možeee!”, odgovoriše svi drugi uglas. Naravno, bilo je to na Ruskom (odnosno Ukrajinskom jeziku). Ulovio sam vas! Naravno da se pod morem ne može pričati! Oni su si to rekli pantomimom, odnosno govorom ronilaca (onih crnih bića koja izgledaju kao punoglavci). Ali o tom govoru malo kasnije. I tako se oni spustiše do jedne stijene. Odnekud jedan od njih izvuče iz džepa (mislim, stvarno je imao velike džepove) bocu šampanjca. Ti Ukrajinci rone u svojim mrzlim morima u suhim odijelima, a ta odijela su najsličnija svemirskim; imaju po sebi neke ventile, izdanke, poklopce i džepove kao skladišta. Budući da nitko (od nas ostalih) nije čuo što je onaj sa šampanjcem rekao, okupljanje na tulum se odužilo. Jer nitko nije vjerovao svojim očima što vidi. Mislili smo da nas je uhvatilo dubinsko pijanstvo pa smo svako malo provjeravali na kojoj smo dubini. Ali, malo po malo sav prostor oko stijene u sve tri dimenzije (i to računajući od prizemlja do gore barem dva kata) bio je ispunjen s dvanaest ronilaca, i to uz dva fotoaparata (nismo bili plaćeni, a slavljenik nije puhao svjećice). U tom prožimanju ronilaca na sve strane i po svim dimenzijama širine, visine i dubine začuo se kratak zvuk “pak” i boca šampanjca je bila otvorena. Slavljenik je okrenuo bocu naopačke držeći palac na otvoru boce, potom iz usta izvadio usnik i trgnuo iz boce. Zatim je dodao drugom roniocu i tako u krug. Tko zna, možda drugom prilikom bude nešto na tom tulumu i za prigristi, nešto suho i mesnato. Trebalo bi im se priključiti drugi put. Na kraju, jedino ne znam je li u pitanju bio neki rođendan ili proslava posljednjeg zarona.
Razmišljajući o tom pomislio sam da bih na sljedeće ronjenje mogao i ja ponijeti ponešto za popiti, a možda i za pojesti, dok čekam na pet metara u sigurnosnom zastanku. Da ne gubim vrijeme pojedem jedan “Duplo“ i flašicu soka. No, morat ću to pitati instruktora.
Na kraju, ono što sam spomenuo u gornjoj priči. Možda je to nevažno, ali shvatite koliko ste mutavi pod vodom kad poželite nešto reći kolegi u moru. Tjera vas da mu nešto važno, ali neizrecivo kažete i pokušavate mahati na sve načine koristeći se pri tome svojim znanjem klinastog pisma, joge i Windowsa. Uzalud. Njegovi Windowsi (na maski) ostaju u bezizgledno začuđenom i zamućenom pogledu. Psujete podvodno, ali ni to ne pomaže. Mjehurići su uvijek jedini rezultat svog napora. Na kraju se smirujete, zatomljavate nervozu i stišavate bjesomučno udaranje srca u ušima pa rezignirano nastavljate dalje mahati repom (perajama) nijemi i umireni poput riba oko vas. Za sporazumijevanje pod morem postoji priličan broj znakova. Evo nekih: sve je u redu, idemo izroniti, idemo zaroniti, nešto nije u redu, nemam više zraka, stani, uspori, gledaj me, ostani na ovoj dubini, hladno mi je i još mnogi drugi.
Tihomir mi je na zadnjem zaronu često puta pokazivao svoj lijevi kažiprst (ne srednji prst) pomičući ga gore – dolje kao da pritišće okidač fotoaparata. I naravno, svaki put iza toga ja sam ga fotografirao. I tako preko nekoliko puta. Već mi je bilo čudno kad mi je to po peti puta pokazao. Mislim, čovjek hoće imati čim više svojih fotki. Hajde, budem mu udovoljio. Valjda radi album.
Mislim, stvarno sam napravio brdo fotografija s Tihomirom u prvom planu. A on bi nakon toga samo zakolutao očima i rezignirano otplivao dalje. Sve dok mi nije na površini objasnio “što je pisac htio reći”. Pomicanje prsta lijeve ruke odozgo na dolje trebalo je značiti “ispusti malo zraka iz jacketa da se spustiš niže”!
