Nedavno stradavanje “turističke” podmornice koja je u smrt odvela petero ljudi koji su krenuli u dubine kako bi vidjeli legendarnu olupinu Titanica pokrenula je ozbiljnu i opsežnu istragu.
Podmornica Titan bila je u vlasništvu kompanije OceanGate koja je nudila izlete do olupine Titanic, a nakon tragedije istraga je krenula u više pravaca, od kojih je jedan i provjera sigurnosnih postupaka i kvalitete izrade te certificiranje stradale podmornice. Iako je sada fokus na izvlačenju krhotina Titana i ostataka njezinih putnika kako bi se rasvijetlile okolnosti i točan uzrok tragedije, posebne grupe istražitelja pročešljavaju kompletnu dokumentaciju o izgradnji i certificiranju ove podmornice.
Američka obalna straža objavila je da su putnici u podmornici stradali u trenutku zbog katastrofalne implozije ili iznenadnog kolapsa u unutrašnjost Titana. Dužnosnici u SAD-u rekli su da nisu sigurni mogu li izvući ostatke tijela ljudi koji su umrli duboko u sjevernom Atlantiku.
No, pronađene su krhotine (ostaci podmornice) Titana koje su manje od 500 metara udaljene od pramca legendarnog Titanica. Te krhotine otkrilo je Pelagic Research Services svojim robotom za duboke zarone na daljinsko upravljanje (ROV). Stručnjak za podmorje Paul Hankin rekao je da je pet velikih komada pronađenih krhotina pomoglo u identificiranju sudbine Titana.
Prema dosadašnjim podacima čini se da je stradala podmornica zaista bila nesigurna i izrađena bez vjerodostojne certifikacije. Srednji dio podmornice bio je izrađen od karbonskih vlakana i istražitelji će se vjerojatno usredotočiti na to je li strukturni kvar tamo uzrokovao tragediju.
Naravno, postavljaju se i pitanja mogu li obitelji poginulih tužiti OceanGate jer su svi putnici potpisali ugovor u kojem je i klauzula o odricanju od odgovornosti te stoji kako putnici razumiju da misija nosi rizik od ozbiljnih ozljeda ili smrti. Međutim, nije neuobičajeno da suci odbiju takve dokumente, ako postoje dokazi o velikom nemaru ili opasnostima koje nisu u potpunosti otkrivene, tvrde pravni stručnjaci. Stupanj bilo kakvog potencijalnog nemara može utjecati na primjenjivost izuzeća, a ovisit će o dokazima o uzrocima katastrofe koji se još uvijek istražuju.
Ipak, stručnjaci se slažu da OceanGate treba kriviti jer su eksperimentirali, a stručnjak za podmornice osporavao im je nekoliko postupaka koji se odnose na neuspješan izlet Titana. Naime, OceanGateova podmornica Titan koristila je novi i neprovjereni inženjering koji je bio eksperimentalan. Ofer Ketter, predsjednik ronilačke tvrtke SubMerge rekao je: “Odlučili su testirati novo inženjersko rješenje i krivo su izračunali. Čini se da su odabrali inženjerski put koji se uvelike razlikovao od bilo kojeg drugog proizvođača podmornica u povijesti podmornica.”
Naime, Ocean Gate nije slijedio niti jedan od poznatih i utvrđenih postupaka za testiranje i regulaciju te klasificiranje i certifikaciju koje slijede mnogi proizvođači podmornica. Zapravo, oni su eksperimentirali s neprovjerenim i nereguliranim inženjeringom i nisu uspjeli. Prilikom konstruiranja podmornice OceanGate je koristio karbonska vlakna kupljena od Boeinga kojima je istekao rok trajanja. Također su zaposlili sveučilišne inženjere i zadužili ih da konstruiraju bateriju broda i druge sastavne komponente. Inovacija i inženjering su pozitivna stvar i uvijek postoje načini za inovaciju tehnologije, ali to se mora učiniti ispravno, a to uključuje strogu proceduru testiranja.
Jedan od propusta koje je OceanGate očito napravio je način na koji je testirao svoj proizvod. Podmornice se obično više puta testiraju u tlačnoj komori, a trup se podvrgava brojnim ciklusima ispitivanja tlaka koji je najmanje dva puta (neki proizvođači idu i više od toga) veći od tlaka koji će djelovati na trup podmornice na njegovoj maksimalnoj radnoj dubini. Drugim riječima, ako tvrtka konstruira podmornicu koju želi odvesti na dubinu od četiri kilometra, testirat će ju više puta na tlak koji djeluje na dubini od osam kilometara pa tek onda, ako izdrži pritisak bez oštećenja, certificirati navodeći maksimalnu dubinu od četiri kilometra. Taj postupak osmišljen je kako bi proizvođačima dao smjernice za izradu podmornica, a posadi koja će boraviti u podmornicu vrlo visok stupanj zaštite nakon certifikacije podmornice.
Istražitelji sada tvrde kako OceanGate nije testirao Titan koristeći te standardne metode te da nema izvješća ili zapisa o postupcima testiranja koje je ta tvrtka koristila. Ako ti elementi koji su kritični za sigurnost putnika nisu testirani na barem dvostrukoj radnoj dubini u više ponavljajućih ciklusa tijekom duljeg vremenskog razdoblja, to je sigurnosni propust broj jedan.
Još jedan od sigurnosnih propusta je i to što Ocean Gate na matičnom brodu nije imao nikakvu podmornicu za spašavanje. Prije svakog urona podmornice uobičajeno se procjenjuje sigurnosni rizik i uvijek postoji rješenja za spašavanje, što u slučaju Titana nije bilo.
Naravno, OceanGate nije jedina tvrtka koja posluje vodeći avanturiste podmornicama u velike dubine, ali druge tvrtke na matičnom brodu uvijek imaju robotsku ronilicu ili drugu podmornicu kojima mogu izvući glavnu podmornicu s putnicima, ako se zaglavi ili ima neki drugi problem. Redovni postupci su i pravljenje planova za nepredviđene situacije i procjene rizika prije svakog ronjenja, a zatim se uvjeravaju da su spremni nositi se sa svim mogućim negativnim scenarijima. Zapravo, povijest istraživanja morskih dubina u podmornicama (i izleta u dubine u podmornicama) pokazuje da je to prilično sigurna stvar, a ovakva tragedija se ne pamti.
Na žalost, čini se da u OceanGateu nisu imali nikakav plan spašavanja, a prilikom konstrukcije i izrade podmornice nisu slijedili uobičajene procedure i postupke testiranja.
