Ronilački kompjuteri su dugo vremena bili smatrani dodatnim, neobaveznim dijelom ronilačke opreme koji su vam, ovisno o rasponu funkcija, pružali nešto veći komfor nego pri upotrebi tada “standardne” opreme.
Oni malo stariji ronioci se sasvim sigurno sjećaju senzacije kada se na tržištu krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća pojavio prvi “Aladin” švicarskog proizvođača Uwatec. Robustan izgled i jednostavan dizajn te informacije o dubini, vremenu ronjenja i dekompresiji na skučenom digitalnom zaslonu pružili su roniocima jednu potpuno novu alternativu i polako, ali sigurno otvorila su se vrata drugačijim načinima praćenja parametara ronjenja.
Naravno, u to vrijeme, pa i kasnije, bilo je dosta skeptika pa čak i protivnika uvođenju ovakvih novina u ronjenje. Razlozi su bili višestruki, počevši od upitne pouzdanosti proračuna sigurnosnih parametara, preko nepovjerenja u elektronsku napravu pod vodom pa sve do cijene ronilačkih kompjutera koja u ono vrijeme nije bila zanemariva. No, od tada na ovamo razvoj ronilačkih kompjutera bilo je nemoguće zaustaviti. Današnja tehnologija tu je odigrala ključnu ulogu te smo bili svjedoci brzog napretka, ponajprije u razvoju softwarea koji je garantirao sve veću i veću pouzdanost i sigurnost u upotrebi. Nadalje se značajno širio spektar funkcija i načina upotrebe, recimo opet zahvaljujući inovativnim stručnjacima iz Uwateca koji su u devedesetima izbacili tada vrlo napredni “Aladin Air X”, kompjuter s pripadajućim transmiterom koji je bežično prenosio informaciju o tlaku u ronilačkoj boci na kompjuter.
Sukladno razvoju ronilačkih kompjutera došlo je i do “zdravog” tržišnog nadmetanja između proizvođača, što je u konačnici rezultiralo i onim najbitnijim za prosječnog konzumenta – ronioca, značajnim smanjenjem cijene bez utjecaja na funkcionalnost i pouzdanost. Sukladno tome, naravno dolazi i do sve šire prodaje i upotrebe kompjutera.
Današnja situacija s upotrebom kompjutera u rekreativnom ronjenju je takva da se nabavka i upotreba kompjutera smatra standardom. To više nije onaj zadnji, “ekskluzivni” komad opreme kojeg će ronioci kupiti. Naprotiv, mnoge ronilačke asocijacije za početne kategorije budućih ronilaca već polako provode upotrebu ronilačkih tablica kao alternativni program, a umjesto njih uvode upotrebu kompjutera kao obavezan dio tečajeva. Danas su već uobičajene situacije da polaznici tečajeva čak i na bazenu upotrebljavaju kompjutere.
Kao možda najveću prednost (možda ne odmah toliko vidljivu) kompjutera istaknuti ćemo veliki stupanj “slobode” koji oni daju u usporedbi s ronilačkim tablicama, pogotovo pri takozvanom “multi level” ronjenju, odnosno ronjenju na više dubinskih nivoa.
Rekreativni ronioci najčešće rone na više različitih dubina tijekom jednog zarona, čime su pri upotrebi tablica hendikepirani jer tablice moraju koristiti na vrlo konzervativan način, onaj pri kojem moraju “smatrati” da su cijelo ronjenje proveli na maksimalnoj dubini ronjenja, što u velikoj većini nije slučaj. Kompjuteri, nasuprot tome, u realnom vremenu prate profil ronjenja i teorijsku saturaciju tkiva dušikom (što im je ustvari i prvobitna namjena) te daju puno vjerniji model saturacije i desaturacije tkiva u organizmu.
Naravno, za pružanje potpune informacije treba napomenuti da niti kompjuteri nisu stopostotno pouzdani i da čak niti upotreba kompjutera ne garantira u potpunosti sigurnost i sprječavanje nastanka dekompresijske bolesti. Nekoliko godina unatrag čak je bilo i ozbiljnijih slučajeva nastanka “bendsa” pri upotrebi kompjutera, no jedno je sigurno, toga je bilo mnogo više dok su se rabile isključivo tablice.
Indikativno je da je do incidenata pri upotrebi kompjutera dolazilo onda kada su korisnici “previše” vjerovali matematičkom algoritmu unutar kompjutera, a zanemarujući pritom osnovna pravila sigurnog ronjenja. Tako su se iskristalizirale karakteristične situacije u kojima se ne smijete oslanjati na kompjuter.
Kao prvo, kompjuteri se ne smiju rabiti pri izvođenju ronilačkih radova. U tim situacijama je značajno povećana fizička aktivnost, frekvencija disanja, a samim tim i saturacija dušika. Većina kompjutera ne prati minutnu potrošnju zraka i time daje netočnu sliku otapanja dušika u organizmu.
Druga situacija je takozvano “jo-jo” ronjenje, odnosno ronjenje s čestim i naglim promjenama dubine u oba smjera. Kompjuteri će u tim situacijama točno izračunati matematičku saturaciju dušika, međutim, naše tijelo nije stroj i matematika će tada znatno odstupiti od onoga što se stvarno dešava u našem tijelu.
Treće, kompjutere ne smijete rabiti ni tako da izvodite ponovljena ronjenja dublja nego prethodna. Slično kao i kod “jo-joa”, kompjuter u teoriji sve računa pravilno, ali to opet nije ono što se stvarno događa u našem tijelu.
No, kao što smo već naveli, sve te stvari svaki početnik nauči već tijekom početnog tečaja pa možemo reći da su, ukoliko se kompjuteri koriste konzervativno, izvodeći pravilne profile ronjenja, gotovo stopostotno pouzdani.
Tržište ronilačkih kompjutera danas je vrlo razvijeno i možemo reći da ih danas postoji na stotine, a u grubo ih možemo podijeliti u tri osnovne grupe. Prvi su ručni, čija je glavna karakteristika da nemaju direktnu vezu s količinom zraka u boci pa su i svi proračuni nevezani za potrošnju zraka. Naravno, ti su najjeftiniji i najviše ih je na tržištu, a cijene im se kreću od gotovo “besplatnih” stotinjak eura.
U drugu grupu svrstavamo one na konzoli koji preko visokotlačnog crijeva dobivaju informaciju o tlaku u boci pa shodno tome proračune baziraju i na temelju potrošnje zraka. Za njih ćete morati izdvojiti barem tristotinjak eura.
U treću grupu spadaju oni najskuplji koji informaciju o tlaku plina u boci dobivaju bežično, magnetskim valom, preko transmitera priključenog na prvi stupanj regulatora. Cijena takvih ronilačkih kompjutera uglavnom je od petstotinjak eura na više.
