Veliki dio ronilačke populacije nije nikad čuo za znanstveno ronjenje, a i oni koji jesu uglavnom nisu baš sigurni što zapravo znači. Još je manje poznato kako današnje rekreativno ronjenje, kao najraširenija ronilačka kategorija, postoji upravo zahvaljujući tehnološkim dostignućima znanstvenika koji su usavršavali ronjenje, kako kroz tehniku istraživanja podmorja, tako i putem ronilačke opreme čineći je dostupnom i jednostavnom za upotrebu široj javnosti.
Od prvih spomena ronjenja koje je u svojim počecima bilo vezano isključivo za komercijalne i vojne svrhe, mnogi znanstvenici su radili na njegovom usavršavanju. Primjerice, poznati grčki mislilac Aristotel prvi je došao na ideju korištenja ronilačkog zvona, a legenda govori da je unutra među prvima boravio i njegov suvremenik Aleksandar Veliki.
Dvadesetak stoljeća kasnije to zvono je usavršio Edmund Haley poznat po otkriću istoimenog kometa te je konstruirao potpuno funkcionalno drveno ronilačko zvono koje je dobivalo zrak s površine, a kojeg je sam znanstvenik isprobao tako da je u njemu boravio preko sat vremena na dubini od 16 metara. Prije njega, svestrani genijalac Leonardo da Vinci izumio je prve ronilačke peraje, a i danas u njegovom muzeju možete vidjeti model ronilačke maske i uređaja kojeg je konstruirao s ciljem da čovjek može ispod površine boraviti duže vrijeme.
Danas se za veliki broj ronjenja koja se bave usavršavanjem tehnike ili prateće opreme, radi česte uključenosti znanstvenika, može koristiti pridjev znanstveni, ali pravim znanstvenim ronjenjem smatra se samo ono ronjenje koje se izvodi kao dio znanstvene, istraživačke i obrazovne djelatnosti.
Naime, znanstveno ronjenje se razlikuje od rekreativnog i ostalih komercijalnih ronjenja u mnogo pogleda. Za rekreativnog ronioca uživanje u bestežinskom stanju, plivanje ispod površine, disanje s autonomnim aparatom te gledanje podvodnog svijeta je ono čemu se teži pri svakom ronjenju i što zapravo neko ronjenje čini ispunjenim. Nasuprot tome, za znanstvenika je ronjenje samo metoda za istraživanje svijeta ispod površine. Iz toga proizlazi da je svrha svakog znanstvenog ronjenja napredak znanosti pa je jasno kako takvo ronjenje mogu obavljati samo znanstvenici čiji je osnovni zadatak promatranje i prikupljanje podatke potrebnih za znanost.
Znanstvena istraživanja mora koja uključuju ronjenje danas možemo uglavnom svesti na arheološka i biološko-biotehnološka istraživanja.
Arheološka ronjenja
Arheološko ronjenje ne treba previše objašnjavati, iako je uslijed relativno kasnog razvoja tehnologije za takvu vrstu istraživanja to jedna od najmlađih arheoloških metoda. Za pretpostaviti je kako će mnogima pri pomisli na podvodna arheološka istraživanja prvo pasti na pamet neka brodska olupina. Ipak, nije to jedini cilj jer se razvojem arheologije, kao i ostalih grana znanosti koje su istraživale velike potrese u prošlosti, podizanje razine mora, klimatske, kao i druge velike promjene koje su zadesile ovu plavu planetu počelo istraživati i područja na kojima su nekad obitavali ljudi, ali su danas potopljena ispod površine mora. Doduše, šira publika i znanstvena zajednica se često mimoilaze u osjećaju vrijednosti istraživanja pa će rekreativnim roniocima rimske amfore i brodski kompasi s potopljenih razarača uvijek biti zanimljiviji od potopljenih izgrađenih struktura koje možda znanstvenicima daju potpuno novu sliku na nekadašnji život neke nestale ljudske zajednice.
Biotehnološka znanstvena ronjenja
Pod biotehnološkim znanstvenim ronjenjem najčešće smatramo istraživanja vezana za ribolovne alate ili neke druge ljudske alate i uređaje koji rade pod morem i djeluju na morski ekosustav. Obzirom na golemu ribarsku industriju poznato je kako ribarski alati imaju veliki utjecaj na morski okoliš i organizme, a ronjenjem se razina i način njihova djelovanja pokušavaju što točnije odrediti. Velika mogućnost korištenja ronjenja za takva istraživanja proizlazi iz činjenice da najveći broj ribolovnih alata radi u plitkom području pogodnom za korištenje uobičajenih ronilačkih tehnika. U posljednje vrijeme veliki broj istraživanja je posvećen utjecaju povlačnih ribolovnih alata, koća i dredža na morsko dno pa se ronioci često koriste za uzimanje uzoraka i procjene stanja morskog dna prije i poslije prolaska ribolovnog alata.
Drugi cilj istraživanja ribolovnih alata je proučavanje njihovih karakteristika. Iako se karakteristike alata često ispituju u za tu svrhu posebno izgrađenim bazenima, kako se tu radi s modelima, proučavanje alata u njihovoj punoj veličini i u prirodnom okolišu gdje djeluju uvijek daje mnogo točnije i preciznije rezultate.
Ronjenja u svrhu bioloških istraživanja
Biološka istraživanja se bave proučavanjem biologije i ekologije morskih organizama. Ponašanje riba, a i drugih morskih organizama je cijela jedna znanstvena disciplina pa su ronioci vrlo često uključeni u istraživanja. Nema univerzalne ronilačke tehnike za takva istraživanja jer se za svaki organizam te područje obitavanja, od tropa do polarnih krajeva, primjenjuje najpogodnija tehnika. Slično je i s kartiranjem i mapiranjem podmorskih područja gdje u ovisnosti od tipa staništa te dubine postoje i različite metode.
Sigurnosne procedure kod znanstvenih ronjenja
Posebni dio svakog znanstvenog ronjenja su sigurnosne procedure koje prate svako posebno ronjenje. Znanstveno ronjenje znači i stalno praćenje najnovijih ronilačkih spoznaja koje se odmah inkorporiraju u ronilačke protokole. Primjerice, ronioci Odjela za studije mora Sveučilišta u Splitu su već prije dosta godina pri zaronima na dubine od sedamdesetak metara koristili duboke dekompresijske zastanke. Iako je duboke zastanke spominjao još Haldane, zasnivajući teoriju izranjanja na zastancima prije dvostruke promjene tlaka, ovo je relativno novija tehnika ronjenja koja još nije poznata široj javnosti, iako već dobar dio algoritama koji se koriste u ronilačkim kompjuterima različitih proizvođača uključuje korištenje dubokih zastanaka.
Nadalje, sudjelujući u istraživanjima Medicinskog fakulteta u Splitu vezanima za medicinu ronjenja došlo se do novih spoznaja pa se danas pri podvodnom cenzusu vertikalnih grebena uz duboke dekompresijske zastanke koristi i nitrox 50. Naime, podvodni cenzus vertikalnih grebena je metoda koja se po prvi put u svijetu počela koristiti baš u Jadranu i zasniva se na istraživanju grebena, popularno zvanih zidova, do 50 metara dubine što je krajnja granica koja dopušta usklađivanje ronilačkih zakonitosti i znanstvenih procedura uzorkovanja. Kako je razlog upotrebe nitroxa 50 jedna potpuna nova i široka tema, recimo samo da nitrox 50 ronioci koriste od 18 metara dubine do površine, što odgovara početnom parcijalnom tlaku kisika u mješavini od 1,4 bara.
Na kraju, recimo da važnost znanstvenog ronjenja danas nije samo u napretku znanosti, već i konstantnim istraživanjima novih tehnika i opreme koje omogućavaju nove znanstvene spoznaje, ali ujedno i nalaze svoju primjenu kod široke ronilačke populacije.
Više o ronjenju kao metodi u znanstvenom istraživanju možete pronaći u desetom broju SCUBAlife magazina (prosinac 2012.).
