U javnozdravstvenom značaju ronjenje ima svoju širinu, iako nije tako masovna aktivnost pa je neposredni javnozdravstveni značaj ronjenja manji.

Ronjenje ima posredni javnozdravstveni značaj zato što kao tehnička aktivnost promiče učenje novih znanja i vježbu novih vještina. One su usmjerene na tjelesnu aktivnost, disanje, prehranu i znanja iz fizike, fiziologije i medicine. Vještine traže stalno održavanje vježbom i životom u skladu sa znanjima o pravilnoj prehrani, potrebi redovite tjelesne aktivnosti i neuporabi sredstava ovisnosti.

Pokazalo se da ronjenje ima dvojak učinak na tjelesno zdravlje, pozitivan i negativan. To je aktivnost koja postavlja velike psihofizičke zahtjeve. Radi negativnih utjecaja parcijalnih tlakova kisika i dušika tlakom može doći do smanjenja psihofizičke sposobnosti, a osobito sposobnosti percepcije, rasuđivanja i odlučivanja te neuroloških poremećaja tipa konvulzija. To su patologije koje se na sreću javljaju vrlo rijetko, a prouzročene su nepažnjom ili neznanjem.

Ovaj podvodni sport i rekreacija dobar je za tijelo i duh. “Svjesno disanje” je nešto što se čini za vrijeme ronjenja. Obraćanje pažnje na ritam disanja stabilizira negativne osjećaje i smiruje živčani sustav. Meditacija je najčešće stanje pod vodenom površinom, ona kontrolira anksioznost, smanjuje gubitak pamćenja povezan s godinama, smiruje um, bori se protiv ovisnosti i promiče emocionalno zdravlje, samosvijest. To je aktivnost koja manje opterećuje kosti i zglobove i ligamente od kopnenih sportova, a tonira mišiće. Gradi izdržljivost i snagu.

Cjelokupno iskustvo ronjenja je opuštajuće i smirujuće, što smanjuje stres i tjeskobu. Fluidni pokreti, podvodni krajolik, svjesno disanje i ronilačko iskustvo u cjelini pozitivno utječu na fizičko zdravlje, emocije i razmišljanje.

DJECA I RONJENJE

Potrebna je hrabrost u bilo kojoj dobi da skočite u vodu i udahnete. Ronjenje je izvrstan način da dijete razvije samopouzdanje i nauči kako prevladati strahove. Kroz ronjenje će naučiti kako biti odgovoran za nekog drugog i kako vjerovati svojim sposobnostima. Tijekom procesa učenja povezat će se sa svojim vršnjacima. Na putovanjima će sresti ronioce istomišljenike i uvijek imati nešto zajedničko za razgovor. Steći će doživotne prijatelje s kojim će razmjenjivati priče i fotografije. U svijetu kojim dominiraju tehnološki uređaji poželjno je s vremena na vrijeme ostaviti elektroniku i povezati se sa svijetom prirode. Uče se disciplini i važnosti sigurnosti. Djeca su navikla na okruženje u učionici, kroz timski rad na otvorenom vrlo lako će usvajati znanja iz fizike i fiziologije.

Učenje podvodnih vještina zahtjeva disciplinu, strpljenje, entuzijazam – sve sjajne kvalitete koje bi djeca već trebala imati kada uđu u svijet odraslih.

U kojoj fazi odrastanja dijete smije zakoračiti u svijet ronjenja? To je alarmantno pitanje, prvenstveno instruktora i voditelja ronjenja koji rade s djecom na radionicama u svrhu podizanja svijesti o ekologiji mora i ostalim aktivnostima u ulozi rekreacije i sporta.

Rekreativno ronjenje u kojem sudjeluju djeca ima veći rizik od nezgoda. Nedostatak pedijatrijskih studija (koje se ne provode iz etičkih razloga) ukazuje da se većina preporuka o sigurnom ronjenju kod djece temelji na mišljenju stručnjaka. No ne postoje znanstveno utemeljene preporuke.

Potrebno je poznavati njihove fiziološke, anatomske i psihološke faze odrastanja jer se organizam tijekom ronjenja mora stalno prilagođavati kompresiji i dekompresiji, a također je važno pokušati se poistovjetiti s djetetom, sagledati postupke i namjere s djetetove točke gledišta i tako predvidjeti postupke djeteta tijekom ronjenja.

Faze odrastanja:

Rano djetinjstvo (do 6. godine) – uče promatranjem, komunikacijom i eksperimentiranjem.
Srednje djetinjstvo (do 9. godine) – razvijaju se verbalne sposobnosti i perceptivna iskustva, počinju shvaćati odgovornost
Kasno djetinjstvo (do 12. godine) – pubertet; izraženija je individualnost, arogancija, neprihvaćanje autoriteta zbog hormonalnih promjena. Ali u ovoj fazi burnog razvoja pobuđuju interese za nove vještine, znanja i iskustva.
Adolescencija (od 13. godine do 18. godine) – mentalni razvoj dosiže svoj vrhunac, dosežu svoju zrelost, ali su pred zakonom još uvijek djeca.

Tjelesni – fiziološki razvoj

Respiratorni sustav najviše je izložen promjenama, odnosno riziku ronjenja. Djeca imaju male dišne puteve slabije izdržljivosti što pojačava napor pri disanju.
Kardiovaskularni sustav – kod djece je još uvijek fiziološki prisutan otvoreni foramen ovale (PFO) što povećava rizik za dekompresijsku bolest. Uslijed povećanog ambijentalnog tlaka i izloženosti hladnoj vodi dolazi do pojačanog rada srca, bubrega i povišenog tlaka uzrokovano stiskanjem krvnih žila. Posljedica je pojačano mokrenje, što rezultira dehidracijom i padom kritičnosti.
Sinusi i unutarnje uho – djecu često nazivamo šmrkavcima, skloni su infekcijama i respiratornim alergijama što za posljedicu ima pojačan sekret iz nosa i začepljene sinuse. Otežano izjednačavaju tlak u ušima jer Eustahijeva tuba još nije razvijena. Zbog toga su podložniji barotraumi sinusa i bubnjića.
Termoregulacija i metabolizam – dječji organizam burno reagira na ekstremne uvjete kako bi kompenzirao hladnoću, a fizički napor učetverostručuje potrošnju energije
Sustav za kretanje – kosti i hrskavice još su uvijek u razvoju i uslijed neadekvatnog, neprimjerenog ronjenja podložne su mogućim oštećenjima.
Središnji živčani sustav – tijekom ronjenja izložen je povećanju energetskih potreba što može dovesti do smanjenja koncentracije i kritičnosti.
Psihološke sposobnosti – ne postoji poseban psihološki test za procjenu djetetove sposobnosti u svakoj fazi odrastanja. Djeca se moraju kontinuirano pratiti i promatrati jer je njihov smisao za avanturu nepredvidljiv, a često ne poznaju strah.

Da, djeca smiju roniti! Mi smo ti koji ćemo ih uvesti u plavetnilo zbog svoje profesionalnosti i objektivnosti, stečenih znanja i vještina i na temelju svojih kompetencija. Možemo djeci dati sve dobre strane ronjenja uz poštivanje protokola svih faza odrastanja.

Standardi Svjetske konfederacije podvodnih aktivnosti WCUA

Dob od osme godine prihvaćena je kao najniža granica za ronjenje – dozvoljena dubina zarona je 10 metara. Zaroni se provode jedan na jedan (dijete i instruktor), a oprema za ronjenje treba biti prilagođena dobi i veličini djeteta. Za ovakvo ronjenje obavezno je liječničko uvjerenje pedijatra.
Između osme i 14. godine pravila se razlikuju ovisno o nadležnosti.
Od 14. godine usvaja se program za odrasle.

REHABILITACIJSKO RONJENJE OSOBA S INVALIDITETOM

Mogu li se osobe s invaliditetom rekreativno baviti podvodnim aktivnostima -ronjenjem? Zašto im je ronjenje toliko privlačno?

U uvjetima bestežinskog stanja osobe s invaliditetom oslobode se brojnih tegoba, bolova, pritisaka, dok su u svojoj svakodnevici ograničeni u tjelesnim aktivnostima. Tako je ronjenje postalo bitna psihofizička rehabilitacija jer ujedno vrlo povoljno utječe i na njihov psihološki status. Iako mnogi ronioci uviđaju da ronjenje doprinosi tehnici disanja, fizičkoj snazi, izdržljivosti, postoje dokazi koji ukazuju na puno veću korist za zdravlje i psihički status kod osoba s invaliditetom.

Dokazano je da ronjenje može pomoći kod ublažavanja kronične boli i depresije, kao i smanjenja tjeskobe i nesanice. Iskustvo bestežinskog stanja snažan je poticaj za mentalno zdravlje.

Educirani ronilački instruktori diljem svijeta provode tečajeve ove skupine zaljubljenika u ronjenje kako bi im pružili ravnopravno uživanje u podmorju, a zašto im je ronjenje toliko privlačno najbolje ćemo saznati ako pročitamo što je o ronjenju rekla Marija Nosić, srednjoškolka s invaliditetom iz Punta s otoka Krka. “Sviđa mi se kod ronjenja što oko mene nema ljudi koji upiru prstom i šapuću pitajući se što mi je s nogom. U podmorju sam sa svojim prijateljima, s ribicama i prekrasnim prizorima. Ovisim samo o sebi i svojem buddy-ju. Jednaka sam sa svima, mogu sve što želim!”, ushićeno je rekla Maja Nosić.

Više o ronjenju djece i osoba s invaliditetom možete pročitati u 52. broju SCUBAlife magazina.