Strukture vanjskog, srednjeg i unutarnjeg uha prve su izložene promjenama tlaka i na to su najosjetljivije strukture organizma.
Slušni aparat sastoji se, pojednostavljeno, od vanjskog zvukovoda koji je tankom bubnom opnom (“bubnjićem”, stručnog naziva membrana tympani) odvojen od srednjeg i unutarnjeg uha. Na nju su naslonjene slušne koščice koje prenose vibracije membrane do receptornih organa unutarnjeg uha gdje se pretvaraju u zvuk. Zato mi čujemo. Sustav nije hermetički zatvoren. Unutarnjim kanalom (Eustahijevom tubom) povezan je sa ždrijelom i usnom šupljinom. Kad se poveća vanjski tlak, bez obzira je li to zbog zraka ili vode, letenja, vožnje po brdima ili ronjenja, on gura bubnjić unutra, slušne koščice se pomiču i vrše pritisak na unutarnje strukture. Daljnjim povećanjem tlaka istezanje bubne opne postaje preveliko što izaziva punjenje krvnih žilica, crvenilo bubnjića, punjenje šupljine srednjeg uha krvlju uz izrazito jaku bol, a na kraju i pucanje bubnjića. Tada bol prestaje, krv prolazi kroz nastali otvor u bubnjiću, ali se otvara i mogućnost prodora vode, nečistoća i mikroorganizama u srednje uho uz poremećaj ravnoteže, oštećenje sluha, zujanje u uhu (tinnitus) i razvoj infekcije.
Infekcije srednjeg i unutarnjeg uha su iznimno bolne, ali i rizične zbog mogućnosti prodora bakterija i u moždane strukture. Kako se sve to ne bi dogodilo potrebno je izjednačavanje tlaka u ušima metodom modificiranog Valsalva manevra – puhanjem na začepljeni nos, gutanjem ili žvakanjem. To je jedna od prvih stvari koju nauči svaki ronilac, SCUBA i apneaš. No, za to je neophodna i relativno normalna prohodnost nosa i Eustahijeve tube. Prisustvo sluzi ili katara, prehlada, alergijski otok sluznica ili izraženija devijacija nosne pregrade (septuma) mogu bitno ometati izjednačavanje tlaka. Tada je osobito rizično na silu pokušavati izjednačiti tlak prejakim puhanjem jer je moguće izazvati barotraumu uha.
Bubnjić može perforirati i zbog upale srednjeg uha, ali i terapijskog proboja (miringotomija). Ako se bitno otežano izjednačava tlak u ušima, ronjenje treba preskočiti. Kod prehlada, sinusitisa i alergija mnogi su skloni nakapati u nosnice dekongestivne kapi za nos. To je iznimno rizično i ne bi se smjelo provoditi. Čim kapi ostvare učinak, izjednačavanje tlaka se olakša. No, to je jako varljivo jer tijekom ronjenja djelovanje kapi može prestati, sluznica otekne ili se nakupi katar, kanali se zatvore i ostane zarobljen zrak u sinusima i ušima. U izronu zarobljeni zrak ekspandira i uz vrlo jake bolove dovodi do oštećenja struktura u kojima se nalazi, prije svega unutarnjeg uha i sinusa.
No, što ako do perforacije ipak dođe? Ili, ako se zbog različitih bolesti ili ozljeda učine operativi zahvati na strukturama uha? Kakva je ronilačka budućnost?
Prvo pravilo je da se s probušenim bubnjićem ne roni! Ako se perforacija dogodi u vodi, ronjenje se mora odmah prekinuti i u pratnji drugog ronioca izroniti vodeći računa o dekompresijskom režimu. Perforacija bubnjića najčešće zacijeli spontano nakon šest do 12 tjedana (male perforacije i brže). Ukoliko se to ne dogodi, specijalisti za bolesti uha, grla i nosa (otorinolaringolozi) mogu operativnim zahvatom (timpanoplastika) rekonstruirati bubnjić i tada je stvar, naizgled, riješena. Ali, ako se razvila jaka gnojna infekcija srednjeg i unutarnjeg uha perforacije se mogu i višestruko ponavljati uz sve teže cijeljenje i sve lakše ponovno pucanje. Većina otorinolaringologa će tada tražiti prekid ronjenja i to je možda i najbolja preporuka. Ali postoje i naprednije i vrlo komplicirane operativne tehnike rješavanja ovih problema koje ostavljaju oštećenje sluha (nagluhost), ali i omogućavaju nastavak ronjenja ili rada u hiperbaričnim uvjetima. Takvi se komplicirani operativni zahvati vrše u KBC Sestre Milosrdnice (doc.dr.sc. Michael Ries, dr.med. kojega s velikim respektom preporučujem).
Drugi je problem operacija slušnih koščica (stapedektomija) koja ne mora biti posljedica barotraume uha i perforacije bubnjića, već i iz sasvim drugih razloga. Ovakva operacija ne ostavlja za sobom nemogućnost izjednačavanja tlaka modificiranim Valsalva manevrom. Važno je biti strpljiv.
Više o ovoj temi pročitajte u 43. broju SCUBAlife magazina.
Dr. Mario Franolić je specijalist hitne medicine, liječnik podvodne i hiperbarične medicine, mentor u Zavodu za podvodnu i hiperbaričnu medicinu KBC Rijeka i pripadnik HGSS-a sa zvanjem gorskog spašavatelja te instruktor Komisije za medicinu spašavanja HGSS-a.
