Velika olupina broda Salem Express poznata je i kao najveća plava grobnica u Crvenom moru te olupina u koju se iz pijeteta prema žrtvama ne ulazi.
Salem je inače tijekom svoje povijesti mijenjao imena i zastave pod kojima je plovio. Kobilica putničkog Ro-Ro broda (skraćenica za pojam Roll On/Roll Off koja podrazumijeva brz i jednostavan ukrcaj velikih kamiona u brod i njihov iskrcaj) pod imenom Fred Scamaroni položena je u lipnju 1963. u brodogradilištu Forges & Ateliers et Chantiers de Mediterranee (Yard No. 1367) u gradu La Seyne u Francuskoj za naručitelja Compagnie Générale Transatlantique iz Marseille-a. Porinut je u more 30. studenoga 1964. i otegljen u Port-de-Bouc gdje su nastavljeni radovi na opremanju i dovršenju broda. Brod je svečano isporučen vlasniku u lipnju 1965., međutim, samo nekoliko dana poslije primopredaje (26.lipnja) na brodu je izbio požar koji je pričinio znatnu štetu zbog čega je brod punih 10 mjeseci proveo u brodogradilištu. Tek u travnju 1966. brod je krenuo na svoju prvu komercijalnu plovidbu.
Fred Scamaroni bio je lijep i moderan brod duljine 114,99 metara, širine 17,84 metra s gazom od 4,92 metra. Pogon su činila četiri Pielstick dizelska motora s osam cilindara (11.100 kilowata kombinirane snage) spojena na dvije osovine s vijcima. Najveća brzina bila je do 21 čvor. Brod je mogao prevoziti 142 vozila, a bio je opremljen s 428 kabina u koje se moglo smjestiti do 1200 putnika.
Brod su tijekom službe pratile manje nezgode. Tako je 20. siječnja 1967. na liniji Marseille – Ajaccio na Korzici brod pramcem udario u zid na gatu i manje se oštetio. Na toj je liniji brod plovio sve do 1. srpnja 1969. kada je prodan tvrtci Compagnie Générale Transméditerranéenne, Marseille. Brod je nastavio ploviti na istoj liniji između Marseillea i Korzike gdje je 23. travnja 1970. pretrpio požar koji je posada sama ugasila. Popravak je trajao dva tjedna, a poslije je Fred Scamaroni nastavio plovidbom sve do 31. siječnja 1980. kada je prodan danskoj kompaniji Ole Lauritzen Ribe za četiri milijuna dolara. Pod novim imenom Nuits Saint Georges plovio je na liniji Ramsgate – Dunkerque, no ona je ugašena zbog nerentabilnosti u rujnu iste godine. Nešto ranije, 29. kolovoza brod je naletio na podvodni greben pa je raspremljen u Vlissingenu u Nizozemskoj gdje je dočekana vijest da je kompanija Ole Lauritzen bankrotirala.
U studenome 1980. Nuits Saint Georges je prodan egipatskoj kompaniji Lord Maritime Enterprise gdje je pod imenom Lord Sinai plovio između Akabe i Sueza. Godine 1984. ime mu je promijenjeno u Al Tahra, ali je nastavio ploviti na istoj liniji sve do 1988. kada je ponovno prodan. Kupac je bila egipatska tvrtka Samatour Shipping Company iz Sueza (vlasnik Hussein Salem) koja mu je nadjenula ime Salem Express. Na liniji Jeddah – Suez brod je plovio sve do tragične nesreće 15. prosinca 199
Tragedija Salem Expressa
Nakon što su prethodna dva dana otklanjani kvarovi na pogonskom sustavu, Salem Express je petnaestoga prosinca 1991. isplovio iz saudijske luke Jeddah za Safagu. Njegove palube bile su prepune egipatskih hodočasnika koji su se vraćali iz Meke. Iako se podaci o broju putnika dosta razlikuju, neki od njih navode da je bilo ukrcano 578 putnika i 71 član posade, a prema drugima se broj putnika procjenjuje na 1600.
Zapovjednik Hassan Moro bio je iskusan pomorac koji je dobro poznavao Crveno more pa je brod s lakoćom prevalio 450 milja do egipatske obale. No, pred sam konac putovanja vrijeme se počelo kvariti, vjetar iz pramčanog kvadranta je sve više jačao i brod je posrtao na visokim valovima. Iskusni kapetan Moro koji je brodom zapovijedao još od 1988. godine dobro je poznavao more i grebene oko Safage. Često je koristio skraćenu rutu za prilaz luci Safaga koja je prolazila između grebena Hyndman i obale i skraćivala putovanje za sat i pol do dva sata u odnosu na uobičajenu rutu plovidbe koja je vodila dalje od pojasa grebena. Osim toga, ruta plovidbe bliže obali značila je i manje valove jer je unutar lanca grebena bila u relativnoj zavjetrini. Dok je brod u mračnoj noći skretao bliže obali u smjer koji će ga provesti između grebena Hyndman i pličine Kennedy, zapovjednik nije bio svjestan da se nalaze gotovo kilometar sjevernije od sredine prolaza te da kurs plovidbe, umjesto u prolaz, vodi ravno na južni dio grebena Hyndman. Malo prije ponoći brod je iznenada potresao snažan udarac kada je pramcem naletio na greben. Oštri rubovi grebena razrezali su i otvorili oplatu s desne strane pramca kao da je od papira, a od siline udarca u greben djelomice su se otvorila i vrata za ukrcaj i iskrcaj vozila kroz koja je more počelo nadirati u brod. Za nekoliko minuta brod se jako nagnuo na desni bok što je uzrokovalo veliku paniku među putnicima. Za samo 20 minuta brod je posve legao na bok i potonuo povukavši za sobom velik broj putnika koji su ostali zarobljeni u njegovoj unutrašnjosti. Oni koji su u mračnoj noći ostali na površini morali su se boriti s velikim valovima očekujući pomoć s obale. Naposljetku je spašeno samo 180 osoba, dok su ostali putnici i članovi posade, a s njima i zapovjednik Moro, podijelili sudbinu s potonulim brodom. Službeni podaci o žrtvama ove pomorske katastrofe se razlikuju. Iako se broj od 470 poginulih smatra službenim, upućeni vjeruju da je konačni broj daleko veći.
Dva dana poslije tragedije egipatska Ratna mornarica uz pomoć ronilačkih instruktora iz Hurghade i Safage započela je tešku zadaću vađenja tijela koja su ostala zarobljena u potonulom brodu. Operacija je trajala tri dana i tom je prilikom izvučeno 850 tijela, što je daleko više od službeno objavljenih podataka. Operacija vađenja tijela je obustavljena kada se pokazalo da je zalaženje ronilaca duboko u unutrašnjost broda previše opasno pa je jasno da u tim dijelovima broda i danas ima posmrtnih ostataka.
Ronjenje na olupini Salem Express
Kontroverzne informacije o broju žrtava tragedije Salema i mogućnosti nailaska na posmrtne ostatke za vrijeme ronjenja u olupini nikoga ne ostavljaju ravnodušnim. Voditelji ronjenja nerado rone na olupini upravo zbog pijeteta prema nastradalim hodočasnicima i vrlo emotivno pristupaju briefingu prije ronjenja na Salemu.
Olupina Salema leži na desnom boku na dubini od 32 metra, što znači da joj je najplići dio lijevi bok na samo 14 metara dubine i već se s površine može vidjeti gotovo cijeli brod. Odmah u oči upadaju vitke linije svojstvene velikim trajektima šezdesetih godina prošloga stoljeća kada su ti brodovi više sličili na klasičan i elegantan putnički brod, nego na suvremene kutijaste tvorevine kakve danas plove morem i prevoze putnike i vozila. Zbog bistroga mora odmah se vide svi karakteristični detalji brodskoga trupa i nadgrađa s palubama i nizovima otvorenih prozora koji gledaju prema površini.
Iako je tropsko raslinje u posljednjih postupno osvajalo sve vanjske dijelove olupine, još uvijek ima puno površina koje su zadržale svoj glatki i prepoznatljiv izgled, a na nekim se mjestima još uvijek nazire i bijela boja kojom je bio pobojan brodski trup. Na pramčanom dijelu broda ističe se sidreno vitlo te bitve za vezivanje. Debeli najlonski konopci za vezivanje još su omotani oko pojedinih bitvi, a veliko impozantno sidro s lijeve strane pramca još je na svome mjestu. Krajnji, pomični dio pramca koji se poput vizira na kacigi srednjovjekovnog viteza mogao podignuti radi ukrcaja ili iskrcaja vozila, sada je odškrinut pa zjapi veliki procjep kroz kojega je more tako brzo navrlo u brod i uzrokovalo njegovo naglo potonuće.
Odmah iza pramčanoga dijela je nadgrađe broda s velikim jarbolom i radarskim antenama. Veliki zapovjedni most s prozorima bez stakala mami da se uđe u njega. Zbog male dubine i dosta svjetla u unutrašnjosti može se bez problema ući u taj prostor, samo treba paziti da perajama i naglim kretnjama ne uzvitlate naslage finog mulja koji se godinama nataložio na svim horizontalnim površinama. U unutrašnjosti se mogu i danas vidjeti brojni instrumenti, postolje kompasa i kormila, radarski zasloni te radio uređaji.
Kroz unutrašnjost mosta može se dalje roniti prema sredini broda, no većina ronilaca odabire vanjsko razgledavanje koje omogućuje kompletniju sliku. Na palubi čamaca za spašavanje vide se sohe u izvučenom položaju kao nijemi svjedok pokušaja spuštanja čamaca u tih dvadesetak minuta koliko se brod uspio održati na površini.
Na dnu ispod palube leže dva čamca za spašavanje koje posada nije uspjela spustiti pa ih je tonući brod, još uvijek zakvačene za sohe, povukao sa sobom u dubinu. Sada leže na dnu među mnoštvom drugih ostataka koji su otpali s broda za vrijeme i poslije potonuća.
Plivajući prema krmi dolazi se do dva vitka paralelna dimnjaka koji su međusobno spojeni mostom na čijoj sredini se nalazi krmeni jarbol. Na dimnjacima se još uvijek nalazi znak – monogram kompanije Salem u obliku kruga s vijencem od lovorovog lista i velikim slovom “S”. Sam znak je izrađen od čelika u obliku reljefa koji je pričvršćen s obje strane dimnjaka i neizbježan je motiv podvodnih fotografa.
Sva oprema na palubi, kao i sve ograde, pokazuju vrlo male znakove dotrajalosti i očigledno je da korozija na ovoj olupini sporo napreduje.
Oko broda kruže plove raznobojnih riba koje svoje utočište od grabežljivaca nalaze u nekom od bezbrojnih mračnih prolaza u samoj olupini. Na dnu oko broda nailazi se na velik broj razbacanih kovčega, torbi i drugih ostataka prtljage i osobnih stvari nesretnih putnika koji su u panici napuštali brod, što većini ronilaca izaziva neku nelagodu i tjeskobu. Gledajući takve prizore čovjek ne može ne pomisliti na dramu koju su proživljavali putnici na palubama tonućeg broda u mračnoj noći pri jakom vjetru, dok su valovi udarali u brod koji je sve više tonuo.
Iako Salem leži na dubini koja je dostupna velikom broju rekreativnih ronilaca, nije preporučljivo zavlačiti se u unutrašnjost ove velike olupine. Naime, kakva god bila istina o broju stradalih, zbog poštovanja prema tolikim nevinim žrtvama ronioci u pravilu ne ulaze u unutrašnjost Salem Expressa jer se u njoj vjerojatno može naići na posmrtne ostatke i osobne predmete nastradalih putnika.
Nema sumnje da olupina broda Salem Express ni jednog ronioca neće ostaviti ravnodušnim, jednim dijelom zbog svoje izvanredne očuvanosti, ali još više radi svoje tragične priče o stotinama brodolomaca koji su na domak luke i spasa izgubili svoje živote u najvećoj pomorskoj nesreći Crvenoga mora.
Cijelu reportažu o tragediji Salem Expressa i ronjenju na ovoj plavoj grobnici u Crvenom moru možete pročitati u 22. broju SCUBAlife magazina.
Danijel Frka je najpoznatiji istraživač povijesnih olupina u Jadranu, podvodni fotograf s mnoštvom osvojenih nagrada i autor knjiga o olupinama u Jadranu ('Tajne Jadrana' (2002.) i 'Blago Jadrana' (2012.)), a autonomnim ronjenjem bavi se od 1975. godine te ima više od 10.000 zarona.
