Jeste li ikada razmišljali zašto je polagano uživanje dvostruko uživanje? Zato jer zapažate i uživate svaki pojedinačni trenutak.
To sam tek prije petnaestak godina konačno i temeljito shvatio na primjeru Slavonije. Tada sam uz laganu, beskonačno dugu slavonsku glazbu sat vremena uživao u fišu, a tanjur se punio desetak puta. Radi kostiju fiš se mora jesti polako i duuugo, ne nakrcaš se za deset minuta kao s nekakvom masnom mesetinom. Od tada više puta godišnje odlazim u mirnu, ravnu Slavoniju na oporavak svih čula uz prožimanje fišom i ponekad sa šaranom na rašljama. Uz neopisiv mir i očito polaganije protjecanje vremena, naočigled se regeneriram.
Isto je i sa ronjenjem. Traje dugo, radi se polako, u moru/vodi još polakše. To su trenuci kada osjećaš da stvarno živiš. Prebacuješ se na 16,66 okretaja (ako se još netko sjeća te brzine), umjesto da si na 78. Pažljivo gledaš, duboko, polako dišeš, krećeš se po volji. To znači da se možeš prevrtati naglavačke, preokretati oko vodoravne osi, plivati leđno ili na neki novi još neotkriveni način. Možeš hodati po dnu, rukama se odgurivati od dna ili hodati na rukama. Ako ti se baš ništa od mrdanja ne da, možeš ležati na dnu ili plutati čekajući da te struja nekamo odnese.
Na žalost, svakim danom to je sve teže, jer podređujemo kvalitetu kvantiteti i brzom življenju. Time mnogo gubimo.
Kada sam te večeri krenuo na svoje prvo noćno ronjenje bio sam nervozan više nego obično. Naoružao sam se specijalnim malim podvodnim baterijicama (dva komada) koje su koštale toliko da me je sram reći. Naravno, bio je tu i fotoaparat s dva blica-reflektora. Isuviše za jednog početnika. I to još u mraku. Pogubio bih i na suhome sve te stvari koje su visile s mene, a u morskome mraku to je bilo vjerojatnije od pronalaženja dna na petnaestak metara. Srećom da postoje te alke za koje povješaš stvari po sebi. Postaneš živa vješalica. Rekoh, neću sada razmišljati gdje mi je što zakvačeno, budem se dolje, u mraku, nekako snašao. Pogreška! Treba vrlo dobro zapamtiti gdje si što zakvačio! Ma na koji način možeš s maskom (koja ima ograničeni kut gledanja) uopće išta na sebi vidjeti, i to još u mraku? Osim nekih isturenih dijelova.
Mislio sam na peraje. 😉
Noćno ronjenje u Golubinjoj špilji. Stvarno je odlično zvučalo. Srećom bio je sumrak kada smo oblačili opremu, jer kada je pao mrak, bio je tak mrkli, da se nije vidio ronilac pred nosom. Odmah prije skoka upalio sam te moje specijalne baterijice. Svijetlile su savršeno sve dok nisu došle pod more. A onda su obje crkle nakon minute rada. Stvarno treba kupovati provjerenu opremu. Istina, morali bismo razmisliti što je to uopće provjerena oprema, jer tek u moru dolazi prava provjera. Srećom, reflektori na fotoaparatu su cijelo vrijeme radili.
Kako su ono na početku, prije zarona, rekli? Ako se izgubiš u mraku trebaš odmah izroniti. Tako je po pravilima. Opet pravila. Ali – zašto su ronilačka odijela crna? Zato da se lakše izgubiš? Ne znam, stvarno ne znam. Crna su valjda da ne privlačiš morske pse i druge grabežljivce. Makar, treba znati da je morski pas prošle godine gricnuo tek oko 100 ljudi na svijetu, i to većinu vjerojatno slučajno. Ali ljudi su zato te iste 2011.-te godine pobili 100 milijuna morskih pasa. Zub za zub.
Dakle, potonuo sam, ovoga puta ne u modro nego, u crno more. Kada smo se pronašli na dnu, podijelismo se u dvije grupe. Jednu koja će mutiti to crnomanjasto podmorje i drugu koja će se međusobno tražiti. Ako je kaos po danu moguć kada se križaš s nekom drugom grupom, onda je ovdje potpun i kada se križaš sa samim sobom. Ponekad sam imao osjećaj da nas (mene) ima više od jednoga. Moje vlastite peraje pričinjale su mi se pod svjetlima reflektora kao da su od drugoga ronioca, kad me po koljenu lupio mjerač pritiska u boci, rekao sam u masku – uh, oprostite…
Sve u svemu, pomislio sam kako je noćno ronjenje napokon idealna prilika da ne ganjam grupu nego se posvetim mirnijem fotkanju. Lako ću ih dostići, gledajući im svjetla. I tek što sam to pomislio, gle začudo – već sam se izgubio. Moje prvo gubljenje. Sigurno neće biti i posljednje, radi suviše obraćanja pažnje na fotoaparat. Naime, blic mi je iznenada otkazao poslušnost. Ili uopće nije bljesnuo ili bi tako rasvijetlio objekt da je sve bilo snježno bijelo. Isključivao sam razne prekidače, ali ništa nije pomagalo. Tako sam se odjednom našao u mrklome mraku. Moje grupe niotkuda. Ili je svima krepala svjetiljka pa se pipaju u mraku? Ahhh, što sada?
Idem izroniti? Tako su rekli. Kud baš sada? A tek sam se priviknuo na tamu podmorja i uskovitlano dno od mulja i pijeska. Koji peh. Hajde da ne paničarim, nego kao i do sada u takvim situacijama, prepustim nebeskoj (podmorskoj) providnosti da me vodi.
Nastavio sam bauljati sâm među konusnim izraslinama (piramidama) na tom dijelu dna, pokušavao popraviti bliceve i čekao da se nešto dogodi. Tako se i dogodilo. Odjednom se pojaviše svjetla nekolicine ronilaca i ja im se priključih. Tek poslije sam shvatio i saznao da je to bila ona druga grupa. Nije važno, crni su bili i jedni i drugi i mrdali su se isto tako kaotično kao i prva grupa. No u tome je i draž, mrdati se i gledati što poželiš. Istraživati svaki organizam, pukotinu, hridinu.
Osim vrlo malo fotki koje sam uspio napraviti radi neispravnog rada opreme za fotkanje (poslije sam shvatio što se dogodilo i kako to mogu ubuduće popraviti), barem nisam u mraku nešto pogubio i ništa oštetio na oštrim hridima pred pećinom.
Kolega padobranac Zoran Bistrički slikao je ribu lastavicu i ugora mojim rezervnim fotićem. Moram priznati da je Zoran bio odličan suputnik u morskim putovanjima tih dana. Bio je neprekidno prisutan tu negdje, oko mene, ne nametljivo pod nosom, ali u krugu od nekoliko metara. Bilo je to pravo otkriće. Jer dosadašnji buddyji ili su mi se stalno motali previše blizu ili me nisu ni pogledavali, nego su nestali zajedno s grupom. Tako sam se vrlo često, radi fotografiranja, osjetio napušteno pa bih morao dati perajama mora, trčati, juriti jedno vrijeme, da dostignem grupu. I inače, u ronjenjima, bez obzira koliko prije zarona rekao instruktor ili voditelj da se, na primjer, nas dvoje držimo zajedno, rijetko mi se to događalo. Rijetki su buddy-ji koji kruže oko svog partnera, kontroliraju grupu, pokazuju partneru objekte za fotografiranje i još i sami fotografiraju, istražuju. Takav je bio Zoran. Zato je ovo dio priče posvećen njemu. On je jedan od rijetkih što se predao adrenalinu na nebu i pod morem, ali ostao čvrsto na Zemlji.
Bilo je to prije par godina kada se na jednom od svojih čestih izleta u nebo, odnosno s neba na zemlju, uspio tako strgati prilikom doskoka padobranom da mu niti samome nije bilo jasno kako.
Došavši na oporavak od lomova sjedio je u hladu, baš podno ronilačkog kluba Delfin, u Bolu na Braču. Gledao je ‘crnce’ kako nestaju i ponovno ipak izlaze iz mora i odjednom je zapitao nekoga iz kluba:
– Jel’ biste vi mene mogli naučiti roniti, da tu ne čekam beskorisno?
I tako je počelo. Zoran je ubrzo položio, oduševio se ronjenjem i dan danas često roni na Braču. Nebeski plava i morski modra ista je ili slična boja adrenalina i uživanja. Lijepo je osjetiti slobodu pokreta u obje modrine. A ako u tim modrinama pronađeš iste, nepatvorene i nenapuhane suputnike, to ostaje nezaboravno iskustvo. Zato poruka svim letačima mora i neba – ne budite bahati, nepristupačni, budite prirodni. Nadam se da se sjećate toga, kako je to biti prirodan i oduševljen ljepotama oko sebe. Ne budite nedodirljivi, nasmiješite se, jer ovo je tek maleni korak na vašem putu smrtnosti. Oni besmrtnici o kojima se priča, nisu iz vaše lige.
Postoje odlični fotografi poput Dalibora Andresa ili Marinka Babića koji se temeljito posvećuju organizmima podmorja. Takvim ljudima treba skinuti kapu, ali ne samo radi toga, nego i radi srdačne komunikacije te pomoći koju rado pružaju. Ne sjećam se više koja je to ljudska djelatnost donijela i prenijela u komunikaciju među ljudima bahatost i prijezir, ali čini mi se da je jedna od prvih to bila – ona koju nećemo u našu „butigu“.
Zato, ako vidite nešto u podmorju, proučite to što ste vidjeli, učite, tražite na internetu i po knjigama, pitajte. Budite ponovo mali istraživači, kao u vašem djetinjstvu. Svi smo mi djeca, samo se neki prave odrasliji.
SMS-ovi:
„Večeras smo imali noćno ronjenje u spilji. Opskrbio sam se lampama s e-baya i krenuo. Sastanak u 20. Nervoza, trema, frka ili kako se to sve ne zove. Opet naporno oblačenje opreme al’ po mrklom mraku. Ipak, nije tako teško. Blicevi i reflektori od fotića pokazali se jako dobri, samo je jednom iznenada fotić izgubio kontakt s blicevima, pa sam se 10 minuta gnjavio i izgubio grupu. Male lampice za zglob su crkle odmah. 🙁 Bilo je: leteća riba, kirnja, ugor, škarpina. Toplo, čak 19-24 i ugodno roniti do dubine 17 metara. Istina, dosta se zamutilo, bilo je 10 ronilaca. Lijep osjećaj-po mrklome mraku u pećini pod morem. Upoznao sam nekolicinu interesantnih ljudi; padobranac-ronilac-avanturista, vrhunski ronilac Poljak itd. Danas je bilo kao u filmovima, jedan od ronilaca je izvukao hobotnicu i predamnom se hrvao s njom. Snimio film i napravio par fotki. Moram priznat da je sjedilački život u firmi uzeo velik danak u zdravlju i lošoj kondiciji.“
Oni koji imaju veća prava za ronjenje od nas, oni koji imaju ekonomsku računicu za ronjenje, oni koji imaju financijsku korist od ronjenja. To su morski ribolovci s puškama, oprugama, gumama. Hvale se koliku su ribetinu odstrijelili u odnosu na svoju visinu. A mi, podvodni fotografi, ako nam štogod ostave ti ribolovci, natječemo se čija će riba biti veća u objektivu. Srećom, postoji zoom, pa još nekako uspijevamo, ali moramo stalno kupovat fotiće s većim zoom-om. Uskoro ćemo moći i plankton ugurati u cijelu fotku, ako nam ribolovci sve izlove. A mora se priznati da je naše podmorje prilično devastirano u odnosu na – na primjer egipatsko Crveno more. Imam osjećaj da su kod nas ribe tužnjikave i neprekidno se šuljaju i prikrivaju da ih ne bi primijetili i pojeli, dok su u Crvenom moru bezbrižne i lepršave.
Hej ribolovci (i ja nekada to bijah, riječni i morski podjednako), hajde nam ostavite nešto ribetina i za slikanje, da ne bismo jednoga dana svi zajedno preostale ribe gledali i slikali samo u akvariju!
Na jednome od ronjenja na Hvaru naletjeli smo na svu silu opreme za izlov ribe. Bilo je tu na jednome mjestu otkinutih mreža, više komada vrša, parangala. Tu sam i ‘ulovio’ ronioca Tihomira kako meditira u mreži.
Dobro vam podmorje !
D.G.
P.S.
U sljedećem pismu nešto o problemima i ograničenjima kod ronjenja, o kirurgu od kojega strepimo, o praktičnim stvarima vezanim uz ronjenje te o čudovištima u moru (ili u snovima) uz još par SMS-ova.