Čak i među roniocima još i dan danas prisutne su mnoge nedoumice i nejasnoće u odnosu na ponašanje morskih pasa i njihovu interakciju s ljudima.
Nerijetko se mogu čuti čak i potpuno krive interpretacije događaja koje onda dovedu i do pogrešnih zaključaka o načinima “pravilnog” ponašanja s morskim psima. Dr. Erich Ritter je jedan od onih ljudi koji to nastoje ispraviti. On je doktor bioloških znanosti sa specijalizacijom u istraživanju ponašanja morskih pasa te njihovoj interakciji s ljudskim bićima. Nakon tridesetogodišnjeg bavljenja problematikom, Erich je postao najuvaženiji svjetski stručnjak za ova nedovoljno poznata bića, a područja kojima se najviše bavi su interakcija čovjeka i morskoga psa, “govor tijela” morskog psa te rekonstrukcija incidenata u kojima su psi imali bitnu, tj. glavnu ulogu. Morskim psima bavi se ponajprije iz ljubavi, ali danas su, više nego ikada, teme odnosa morskih pasa i ljudi vrlo aktualne.
Vrlo je zanimljivo stoga najprije se upoznati s poimanjem straha kao jedne od normalnih pojava u ljudskoj evoluciji, zatim ponašanjem morskih pasa uzrokovanim, prije svega, njihovom evolucijom, ali također i utjecajem okoliša te na kraju oblicima ponašanja vezanim za susrete s ljudima. Važno je i posvetiti posebnu pažnju uvriježenim pogrešnim teorijama vezanima za ponašanje morskih pasa.
Jedna od svakako najzanimljivijih (pogrešnih) teorija je ona o napadima morskih pasa na temelju “zamjene identiteta” čovjeka s potencijalnim plijenom morskog psa poput morskog lava ili tuljana. Ova teorija uglavnom se zasniva na pretpostavci da morski pas surfera na dasci zamjenjuje sa svojim plijenom nakon čega slijedi napad. Stvarnost je ipak ponešto drugačija, jer u većini slučajeva morski pas biva zaintrigiran pojavom nečega što bi moglo biti plijen pa stoga dolazi do “objekta” u namjeri da ispita stvarnu mogućnost postojanja plijena. Najčešće dolazi do približavanja objektu te “probnog” gurkanja ili čak i ugriza kojim se morski pas nastoji uvjeriti u oportunost eventualnog napada u svrhu hranjenja. Kriva je pretpostavka da morski pas “misli” da se radi o prirodnom plijenu – morskom lavu ili tuljanu, jer kada je tako, morski pas napada bez upozorenja, znajući koliko je teško stvarno uloviti ciljani plijen. Kada bi, prema stvarnom plijenu, nastupio ispitivački, morski lav ili tuljan bi odmah nastojao pobjeći pa bi evolucijska situacija lova postala znatno kompliciranija. Dakle, kada morski pas na površini spazi surfera na dasci ili čak kupača, on sasvim sigurno ne zna točno o čemu se radi, pa tek kreće u ispitivanje. Naravno, potpuno je drugi problem što eventualni ugriz može imati fatalne posljedice za žrtvu radi vrlo teških traumi, vezanih uglavnom za iskrvarenja.
Druga zanimljiva pojava je “feeding frenzy” situacija u kojoj se jedan ili više pasa naizgled nekontrolirano zalijeću na objekt hranjenja, izazvani mirisom krvi, trzajima ranjene ribe ili slično. Promatranje takvog procesa dalo bi naslutiti da morski psi, bez ikakvog reda i kriterija gonjeni čistim instinktom, napadaju i ujedaju sve što im se nađe na putu, pa čak i druge jedinke pasa, no istina je također ponešto drukčija. Usporene video snimke ovog procesa vrlo zorno pokazuju dobru organiziranost i pravilan ritam niza događaja koji se pritom javljaju, pa se jasno naziru pravilni i smisleni pokreti, napadi, pa čak i selekcija ugriza te hranjenje. Naizgled zbunjujući napadi na druge jedinke pasa tumače se uspostavom hijerarhije među jedinkama gdje oni najjači i najveći “određuju” ritam i proces hranjenja, a vrlo često su zabilježena i sprječavanja “uljeza” drugih vrsta morskih pasa koje se mogu naći u takvom napadu na isti objekt hranjenja.
Sljedeći zanimljiv uzorak ponašanja koji se pogrešno tumači su “prijeteći pokreti” koji se obično manifestiraju na dva načina, ovisno o vrsti pasa. To su ubrzano plivanje u obliku “osmice” unutar određenoga prostora manje dimenzije, ili grčenje kompletnog tijela morskoga psa u obliku slova “S” što podsjeća na položaj za napad našeg “zemaljskog” psa ili vuka. Obje ove situacije se ponešto iskrivljeno tumače kao prijeteće od strane morskog psa, nakon kojih slijedi neodgodivi napad. Također netočno. Tu se ipak radi o svojevrsnom manevriranju kao načinu ispitivanja i traženja “rute uzmaka” od strane psa u slučaju nenadane opasnosti koju morski pas možda očekuje od čovjeka. Takvi pokreti zabilježeni su i u slučajevima kada morski pas nije bio u kontaktu s čovjekom, nego čak i u slučajevima interakcije s drugim psima u suženim prostorima, kanalima, pećinama i slično. A iz takvog ponašanja slijede i pretpostavke o “agresivnim vrstama” morskih pasa. Karakterizacija pojedinih vrsta pasa kao agresivnih uglavnom slijedi zbog prije navedenih uzoraka ponašanja, odnosno uvijek na temelju osobnog doživljaja čovjeka, a nikako radi opravdane karakterizacije uzoraka ponašanja.
Više o ponašanju morskih pasa, konceptu interakcije morskoga psa i čovjeka (Adore – sane koncept opisuje različite okolnosti i faktore koji imaju značajan utjecaj na interakciju) te “obrambenim“ reakcijama koje preporučuje dr. Ritter u slučaju susreta s morskim psom uz mnoštvo nevjerojatnih fotografija možete pročitati u sedamnaestom broju SCUBAlife magazina (rujan 2014.).
