Sipa je nevjerojatan glavonožac iz reda desetokračnjaka (Decabrachia ili Decapoda), iz porodice Sepiidae.
Tijelo sipe je široko i ovalno, a kao i hobotnica ima tri srca od kojih dva dovode kisik iz škrga, a treće omogućuje dotok krvi u tkivo. Krv joj nije crvene, nego plave boje jer u sebi ne sadrži hemoglobin (kao većina životinja), nego hemocijanin, bjelančevinu koja služi za prijenos kisika pomoću bakra koji uzrokuje specifičnu boju. Kako bakar slabije veže kisik od željeza, sipe imaju brži krvotok od većine morskih životinja.
Sipa sa strane ima dvije bočne peraje, a oko usta ima osam kraćih krakova s prianjaljkama i dva dulja s prianjaljkama na vrhu za hvatanje plijena. Ispod plašta sipe nalazi se unutarnja vapnena ljuštura (sipina kost – os sepiae). Ta kost ima male komore koje sipe pune zrakom kako bi kontrolirale uzgon. Rektalna žlijezda sipe oblika je vrećice s crnilom koje izbacuje u opasnosti.
Sipa je ima gotovo nevjerojatne moći mimikrije, a ona sama je daltonist. Može kontrolirati boju, uzorke i teksturu svoje kože kako bi savršeno odgovarala okolini. Uz izbjegavanje grabežljivaca kontrolu uzorka mužjaci koriste i prilikom udvaranja, što impresionira ženke i upozorava konkurente. Nakon parenja mužjak će često braniti ženku dok ona polaže nakupine jaja koja se izlegu za dva do tri mjeseca, a ženke se pare samo jednom i ugibaju ubrzo nakon polaganja jaja.
Sa svojim spljoštenim tijelom okruženim perajama sa svake strane sipa se kreće “mreškajućim” pokretima, a može pobjeći snažnim mlaznim pogonom dok istovremeno izbacuje oblak crne tinte kako bi odvratio pažnju svog neprijatelja. Ova se tinta naziva sepia i nekoć su je koristili umjetnici.
Sipe su rasprostranjene u morima diljem svijeta, osim u Americi, a mogu narasti čak do 10 kilograma (u Jadranu su najveći zabilježeni primjerci bili nešto veći od tri kilograma). Nedavna studija pokazala je da se sipe mogu odreći trenutnog zadovoljstva i podnijeti odgodu za bolju, ali odgođenu nagradu preferiranije hrane. Takvo ponašanje pokazuju samo neki inteligentniji kralješnjaci. U testovima koji su provedeni ustanovljeno je da su sve testirane sipe davale prednost živim račićima, komadići sirove kraljevske kozice su bili sljedeći na jelovniku, a azijski obalni rak bio je najmanje preferirani plijen. Sipe koje su najbrže učile mogle su i duže odgađati nagradu. Pokazalo se da čimpanze, psi i sive papige koriste strategije kao što su skretanje pogleda, zatvaranje očiju ili odvraćanje pažnje drugim predmetima dok čekaju bolju nagradu. Zanimljivo je da sipe također okreću svoje tijelo od trenutno dostupnog plijena kao da žele sebi odvratiti pozornost kada trebaju odgoditi trenutno zadovoljstvo da bi dobile slasnije zalogaje.
