Arhipelag Revillagigedo čine četiri otoka: San Benedicto, Socorro, Roca Partida i Clarion. Socorro se nalazi oko 40 milja južno od otoka San Benedicto i 75 milja istočno od otoka Roca Partida.
Od četiri otoka koji pripadaju arhipelagu Revillagigedo, najveći vulkanski otok je Socorro. On je udaljen oko 500 kilometara od zapadne obale meksičkog zaljeva Banderas i Puerto Vallarta. Na otocima nema stalnih naselja, ali se na otoku Socorro nalazi mornarička baza s oko 250 vojnika (i njihovih obitelji) i na Clarionu mala baza s devet mornara.
Quino El Guardian je jedan od sedam brodova koji voze na Socorro. Na prvi pogled ne izgleda vrhunski, ali važnija je vrhunska posada broda s odličnim kuharom i voditeljima ronjenja, što na ovome brodu doista i jest. Sobe su skučene, četiri kreveta, dva dolje, dva gore, jedan klima uređaj u sredini, četiri ladice za stvari, koš za smeće. Svaki krevet ima zastor koji štiti od svjetla i propuha klima uređaja. Svaki krevet ima i malu noćnu lampicu s regulatorom jačine svjetla i senzor za dim. Potrebno je gotovo 30 sati plovidbe brodom od Cabo San Lucasa do prvoga otoka (San Benedicto) u Revillagigedo arhipelagu.
SAN BENEDICTO
Od prvog zarona u ovom arhipelagu nemoguće je zapisivati toliko stvari koje se događaju jedna za drugom. Usnuli i polurazbuđeni morski psi, mante, jata riba, jastozi, sve je prepuno života.
Jastoga ima u izobilju i ponekad su, zbog njihovog lupkanja i krckanja (valjda po stijenama ili sebi samima) ronioci iznenađeni. Morske pse već nakon pola sata ronjenja više ni ne primjećujete jer ih ima gdje god pogledate i stalno su okolo vas znatiželjno promatrajući s pristojne distance.
Mante imaju svoje vjerne pratitelje. Priljepuše (rumore) su dugačke ribe koje poput brkova vise s gornje, a rijetko s donje strane mante, ali i drugih većih životinja. Prirodna prilagodba im je pretvorila gornju leđnu peraju u neku vrstu vakuum pumpice, naboranog jastučića kojim se prilijepe za površinu. Zato, kad bolje pogledate, te rumore leže na leđima prilijepljene glavom (tjemenom) za mantu. Zijevaju i kupe ostatke hrane. Smiješan prizor, lud položaj, nevjerojatna dosjetljivost prirode!
Gužva u podmorju može se usporediti s prometnim gužvama na cestama, jedino što u podmorju velike ribe imaju veću prednost. Gledajući sva jata jackfisheva, žutorepki, morskih pasa, manti i drugih riba, svi se sasvim dobro snalaze bez semafora i pješačkih prijelaza. A ako netko i pogriješi, postaje ukusan, usputni zalogaj. Nema plaćanja kazni, puhanja frulice ili davanja žmigavaca. Nema ni trubljenja, nema opomene, pogreške se naplaćuju na licu mjesta – sad i odmah!
SOCORRO
Socorro je dom mnogih rijetkih i endemskih biljnih te životinjskih vrsta. Ekosustav je osjetljiv, a populacije manti i morskih pasa su izuzetno cijenjene pa je cijeli arhipelag proglašen biosfernim rezervatom još 1994. godine. Najviša nadmorska visina otoka Socorro je 1050 metara, a zadnja erupcija vulkana bila je ne tako davne 1993. godine. Veličina Socorra je 16,5 puta 11,5 kilometara s površinom od 132 kilometra kvadratna.
Na Socorro-u postoji mornarička stanica osnovana 1957. godine s 250 stanovnika koju čine obitelji i osoblje koji žive u selu na najjužnijoj točki otoka, u maloj uvali sa stjenovitom plažom. Mornarička stanica ima pristanište, lokalni heliodrom i aerodrom.
Ronjenje na samom rtu Socorra već pri prvim udasima ispod površine daje naslutiti da će zaron biti spektakularan. Jata riba skupljaju se sa svih strana tvoreći zavjesu kojoj nema kraja. Nakon par minuta čuju se dupini – glasaju se negdje u beskrajnom plavetnilu i za samo nekoliko trenutaka vjerojatno će doći do ronilaca i promotriti ih.
Neki će se toliko približiti da ćete ih moći podragati, a naš poznati podvodni fotograf Damir Zurub vajda se već toliko udomaćio u podmorju da se u jednome trenutku jedan dupin uspravio i zagrlio ga. Taj trenutak Damir neće nikada zaboraviti.
Dok dupini nikada ne spavaju, nego samo isključuju polovinu po polovinu mozga da se odmore, mante provede u nekoj vrsti sna većinu dana i noći. Navodno je budna samo oko četiri sata dnevno.
Ta golema životinja raspona krila i do sedam metara, težine preko jedne tone, bešumno “leti” prostranstvima dubina, a zaroni čak i do 2000 metara dubine. Ona, u odnosu na svoju veličinu, ima najveći mozak od svih podmorskih bića. U svakom trenutku mante promatraju, proučavaju ronioce. Ako manta nasluti opasnost, njoj je dovoljan jedan zamah “krila” da nestane poput morskog priviđenja.
ROCA PARTIDA
Roca Partida je najmanji od četiri otoka arhipelaga Revillagigedo, ali sigurno i najspektakularniji. Otok, odnosno hrid je duga oko 70 metara i visoka 25 metara. Sa strane izgleda kao krnji zub, dok se ispod površine litice zida spuštaju na preko stotinu metara. Ovo je jedna od lokacija na kojima možete roniti svaki dan i sigurno vam neće dosaditi jer je svaki zaron sasvim drugačiji.
Roca Partida je poput mjesta okupljanja svih podmorskih životinja, počevši od stotina morskih pasa, manti, žutopernih tuna, grbavih kitova, kitopsina, jastoga, truba i drugih vrsta. Morske struje oko stijene mogu biti opasne, suviše snažne pa čak i uzrokovati stvaranje vrtloga koji bi ronioce mogli povući u dubinu. Zato se vrlo oprezno treba početi s ronjenjem na ovoj lokaciji. Struja vas može snažno nositi u jednome smjeru oko stijene, a samo desetak sekundi kasnije struja mijenja smjer. Uzaludan je svaki pokušaj mahanja perajama protiv struje pa i hvatanja za stijenu. Može biti opasno! Kad shvatite da samo morate čekati sljedeći podmorski val da ga zajašite i nastavite svojim putem, sve postaje ugodnije i jednostavnije. Nakon nekog vremena čak i zavolite takve morske struje.
U udubinama goleme, okomite stijene koja se obrušava do 70-tak metara dubine svako jutro leže jedan preko drugoga čopori morskih pasa. Zanimljivi prizori. Umrtvljeni, bez pokreta, uhvaćeni u snu, ukočeni kao u podvodnom akvariju. Oči su im otvorene, a spavaju.
U mnoštvu riba koje možete vidjeti na sve strane, često se događa da iz plavetnila dojuri golema tuna.
Za vrijeme samo jednog zarona dogodi se na desetke nevjerojatnih, čudnih i iznenadnih susreta u podmorju. Mnogi se zaborave, a nekih se sjetimo tek mnogo dana kasnije.
Damir Zurub jedan je od najpoznatijih hrvatskih podvodnih fotografa (podvodnom fotografijom bavi se od 2011. godine), član je CMAS-ove vizualne komisije za podvodnu fotografiju i video te sudac na mnogobrojnim internacionalnim natjecanjima u podvodnoj fotografiji. Instruktor je ronjenja, preronio je gotovo cijeli svijet, a okitio se i titulom svjetskog prvaka u podvodnoj fotografiji.
