“Rescue mission 2”. Početkom Drugoga svjetskog rata nad ovim područjem letjeli su njemački borbeni zrakoplovi. Ziher (njemački ‘sicher’). Može li itko reći da nisu? Kad smo jednoga skoro ulovili prije desetak dana specijalnim metodama goniometrijskog lociranja, odnosno nasumičnim kretanjem gomile smrznutih ronilaca.
Što se dogodi kada ubacite 20-30 ugrijanih ronilaca u gotovo smrznuto jezero. Po pravilu vjerojatnosti, oni će se držati zajedno kako bi im bilo toplije. Ali, to nije slučaj s roniocima RK ”Roniti se mora”, jer oni baš namjerno žele uloviti najveću konzervu, bocu, kantu ili kakvu drugu olupinu starog vozila. I to sasvim sami. Zato se svi ronioci razbježe u potrazi za najnevjerojatnijim relikvijama podjezerja koje još ribiči nisu izlovili. Eh, da su ti izronjeni predmeti bar manji, nosili bi ih oni i oko vrata do sljedeće akcije. Ali kašete piva, kante bitumena ili pivske flaše naših nesavjesnih državljana ipak su nezgodne za nošenje oko vrata. No, krenimo ispočetka.
Opet sunčani dan, prepun nestrpljivog iščekivanja, voda 12 stupnjeva celzijusa uz vidljivost – “ni prst pred nosom”. Pet puta odgađao se dan izvlačenja olupine potonulog zrakoplova (čitaj žute podmornice – pedaline koja je zaronila) iz jezera Ježevo. Nakon napornih i dugih priprema za izvlačenje što su potrajale cijela dva tjedna, dogovoreno je da se ono održi pred svekolikim auditorijem i snimi događaj izvlačenja s čak tri kamere. Trebalo je pripremiti logistiku, osoblje, opremu i sve to do u tančine nacrtati, zapisati, isplanirati i na kraju dogovoriti. Uz neosporno dobru organizaciju i koordinaciju, obreli smo se dana 29.3.2012. pred mutnim jezerom svojih očekivanja.
Pozornica je bila spremna! Na obali su napeto čekala obadva ribiča, dva psa vučjaka (jedan normalni, drugi kratkonogi koji je više sličio na skraćenog jazavčara), gazda kafića u vozilu zvanom pedalina (tako se zove dok ne potone). A kad potone može se svakako drugačije nazivati. Bio je tu i agent BETA, kose prikladno smotane u ronilački rep i dva prekaljena komandosa iz prve linije odreda RK “Roniti se mora”. Zapovjednik i prvi punilac.
Svaki dan u proteklih desetak gnjavio sam Damira da odemo iščupati tu pedalinu iz nezasluženog mulja. Napokon je došao i taj dan. Brdo opreme počelo se povećavati na obali jezera. Polako smo se pripremali. Srećom, Damir je nabavio dvije boce zraka. Njemu je i tako svejedno, on već diše na škrge koliko zarona ima, ali ja ga još uvijek koristim. Nema veze, probat ću disat polako, kao pastrva u bari.
I tada, u trenutku kada sam htio nataknuti svoj jacket na bocu i otišao ga uzeti iz automobila, ostao sam smrznut. Damir me proročki zapita:
– Zar si nešto zaboravio?
Pao mi je mrak na oči, a zatim protrčao cijeli postupak priprema za ovaj zaron, život u malome.
– Nemam jacket, zaboravio sam ga. A taman sam se radovao kako mi je oprema napokon nešto lakša. Znači, toooo je nedostajalo…
Nije dolazilo u obzir da odem po njega jer bi potrajalo barem jedan sat dok se ne bih vratio. Nitko nije mogao donijeti, ni posuditi neki jacket. Pa niti u obližnjim kućama nemaju, začudo, neki jacket viška. Izgleda da se ne nalazi u standardnoj kućnoj opremi. Ništa, ostadoh kao posilni za uguravanje Damira u oklop suhog ronilačkog odijela, navođenje s obale, dodavanje štrika s kukama i fotografiranje. Damir je na šljemu imao par podvodnih lampi i malu kamericu. Izgledao je kao rudar iz Trepče.
Slijedili su niski udarci. Nisam imao šanse. Drugo nisam mogao ni očekivati, teška artiljerija bila je spremna. Napetost se prelomila i začuo se prasak smijeha trenutak nakon Damirove rečenice:
– A jel, stvarno taj tvoj jacket nije za ronjenje u jezerima?
Zatim je uslijedilo:
– Dobro si se dosjetio načina da izbjegneš ronjenje, vrhunski!
Proteklo je par minutica, a prežvakavanje se nastavilo dodavanjem kiselih krastavaca na ranu:
– Koji si ono jacket rekao da imaš? Stvarno si ga kupio?
U trenutku kada je Damir izvodio ono svoje već nečuveno bacanje boce preko glave, uspio je još (zadnjim snagama) dodati:
– Ali Din, nema problema, potpisat ću ti LOG kao da si ronio!
Sve dok Damira nismo ugurali u njegovu konzervu i dok od kapuljače više gotovo ništa nije čuo, tirada je trajala i trajala. Čak i tada je, već u vodi do pasa, rekao:
– Din, još se nisi obukao?
Mjehuri su krenuli površinom jezera. Dok su se mrdali, pomislio sam kako baš ima velike. Podsjetio me na jednog ronioca iz Slovenije iznad kojega sam ronio na Cresu. On je isto ispuštao goleme balone. A ne kao mi, obični ronioci, kao da pućkamo u kakvu frulu. Njegovi su bili golemi i obožavao sam biti iznad njega u trenutku izdaha. Ulijetanje u takvu struju balona s fotoaparatom, bilo je baš interesantno.
Naravno da je Damir krenuo cik cak po većem dijelu jezera gdje sam mislio kako pedaline nema. Ipak, moram priznati da je uvijek moguće odstupanje od sto postotne sigurnosti. Ponekad i u pedeset postotnom omjeru. Damir se pola sata motao suviše daleko, a dva puta izronio uz obalu bacajući kašete s pivom i pivske boce. Stvarno nisam vjerovao, ali u njega je očito usađen taj refleks čišćenja podmorja. To je jače od njega. Nadao sam se bar da će primijetiti kako više nema što disati, jer je posisao sav zrak iz boce. Ali neee, on je nakon pola sata imao još 160 bara od 200 početnih.
Gledajući mjehure zraka koji su bili suviše daleko, razmišljao sam o tome što misli dok roni, znajući da i on razmišlja o tome što ja mislim (dolje uvijek imaš vremena za duuugo razmišljanje):
– Ne, ne smijem van dok ju ne pronađem ! (sigurno je to govorio u sebi)
Bila je to stvar inata, pomiješana sa željom za okončanjem akcije na obostrano zadovoljstvo oba ribiča, oba komandosa i vlasnika kafića. Cuckima i labudima je i tako bilo svejedno. Pri tome mi je padalo na pamet što će Damir misliti ako ju ne pronađe. Mislit će da sam ga namjerno zeznuo pokazujući mu krivo mjesto kako bismo i treći put krenuli u novu potragu. Uglavnom, one poznate rečenice su se neprekidno motale obadvojici u mislima. Mislim da misliš da misli.
I tada, napokon, već kad smo mislili da od pronalaženja neće biti ništa, Damir je izronio s prstom prema gore. Bilo je to 30-tak metara dalje od mjesta na koje sam pokazao. No, barem je udaljenost od obale bila dobra, kako sam rekao. Tko roni, taj i griješi, pogotovo ako njuška po dnu.
Uskoro su fotoaparati (komada jedan) počeli škljocati, zagrljaji i čestitanje suradnika uz ovacije bivali primljeni, a prigodni govor održao je jedan vučjak, uporno lajući na nevidljivu pedalinu zavezanu špagom. Izvlačenje i traktor nismo dočekali. Bacili smo se na hladna predjela, a o toplima neću ni govoriti. Zazubice, zazubice.
***
Mislim da je uvijek najveći dobitak (ne samo za sebe samoga) kada te baš nitko ne gleda, a ti odrađuješ nešto što je moglo imati publicitet od nekoliko televizijskih kamera, desetak novinara i dvadesetak uglednika. A ti samozatajno ispred dva ribiča, dva psa i dva labuda učiniš nešto za što drugi ne bi niti prstom mrdnuli.
Ipak, tako iz ničega nastaje nešto. Polako i uporno (osim toga bio je i izazov iz skoro ničega napraviti priču – to samo dokazuje da ima tisuće malenih stvari koje mi niti ne primjećujemo).
A jednoga dana, kada doista kamere budu zujale, a novinari okruživali samozatajnog ronioca – on će se zadovoljno nasmiješiti i grleći ronioca/ronilicu do sebe odbauljati u novi zaron. Jer, njemu je stalo do ronjenja, a nekom drugome ostavlja da napiše povijest i zacrta put kluba.
Damir se raspakirao iz odijela i čudnovatom lakoćom uz široko i sve šire širenje osmijeha šutio. Nije prošlo dugo – počele su padati ponude:
– Hoćeš da ti obučemo moj jacket pa da te poslikamo?
– Hoćeš da ti ja dam svoj jacket pa da vidiš kako izgleda pedalina?
– Din, što si ti sve kadar učiniti, stvarno se tome nisam od tebe nadao!
Bilo je još dvadesetak primjedbi sličnoga tipa koje dobro dođu za jačanje ega i dugo pamćenje. Na kraju – važno je imati zajedničke uspomene! Ma kakve god one bile. S njima smo nepobjedivi…
Evo, i ovaj dio smo odradili prije nego ćemo krenuti u nove avanture.
A kada biste čuli koje, ne biste mi vjerovali…
Zato nam ništa neće biti teško.
Jer, roniti se mora.
🙂
29.03.2012.
Dean Ganza