Državna vježba speleospašavanja Zračak 2019. u jamskom sustavu Zračak Nade 2 (kota ulaza 910 metara nadmorske visine) – Kaverna u tunelu Učka (kota ulaza 500 metara nadmorske visine) u Hrvatskom primorju svrstava se u jednu od najsloženijih vježbi ikada izvedenih u svjetskim speleospašavalačkim krugovima, zbog čega je ista ocijenjena kao visokorizična, ali su iz cijelog svijeta stigle brojne čestitke i pohvale.
Hrvatska gorska služba spašavanja u svom sastavu ima timove osposobljene za spašavanje u speleološkim i potopljenim objektima. Ukoliko dođe do nesreće u nekom od takvih objekata, bez odgode kontaktirajte HGSS preko jedinstvenog broja za hitne slučajeve 112.
Organizator vježba speleospašavanja Zračak 2019. bila je Komisija za speleospašavanje Hrvatske gorske službe spašavanja, a voditelj HGSS Stanica Pula (sada HGSS Stanica Istra). Na vježbi je sudjelovalo 57 spašavatelja (od kojih 16 speleoronioca) iz 11 stanica HGSS-a. Vođa vježbe bio je Martin Glavić iz Istre, a speleoronilačkog segmenta vježbe Igor Markanjević iz Rijeke. Njenu realizaciju podržali su Park prirode Učka i tvrtke Liburnijske vode te Bina Istra.
Zbog jednostavnog pristupa kroz cijelu godinu, iznimne ljepote i speleološkog potencijala, jama je dugi niz godina objekt brojnih istraživačkih akcija i posjeta speleoloških udruga. Ista tvori najveći speleološki objekt na Učki kojeg obilježava velika geomorfološka raznolikost, a posebnost je da su dva objekta povezana potopljenim kanalima koje je potrebno preroniti kako bi prispjeli s jednog ulaza na drugi.
Zbog iznimno uskih dijelova u gornjem dijelu jame Zračak 2, nemoguće je izvlačiti unesrećenog speleologa na površinu i zato se vježbom spuštalo unesrećenu osobu od 125 metara do 400 metara dubine, odnosno od površine do izlaza u samom tunelu kroz kaptažu vode u Kaverni u tunelu Učka. Pothvat je uvjetovao rješavanje nekoliko zahtjevnih logističkih detalja. Naime, kako bi izašli u tunelu Učka spašavatelji su, s unesrećenom osobom u nosilima, trebali premostiti 400 metara vertikalne i 1500 metara dužinske razlike, preroniti dva sifona, prenijeti oko 600 kilograma speleološke i ronilačke opreme u uvjetima potpunog mraka i hladnoće te četiri puta zaustavljati promet u tunelu Učka (dužina tunela 5062 metra).
Zadatak speleoronilačkog tima je bio da preuzme unesrećenu osobu na “CD” sifonu od suhe ekipe iz Zračka nade te preroniti sifon i zatim nastaviti spuštati unesrećenu osobu upotrebom užeta do ”Gornjeg” sifona (službeni naziv sifona, a u našem slučaju je bio donji) u kaverni te nakon preronjavanja predati nosila ekipi za transport. Sudionici vježbe su se raspodijelili u četiri tima za koje su određene vođe. Ronilački dio je odradilo sedam speleoronilačkih spašavatelja iz HGSS-a, sedam speleospašavatelja iz HGSS-a koji su uspješno preronili “Gornji“ sifon, te dva speleoronilačka spašavatelja iz Francuske koji su bili u ulozi snimatelja i promatrača.
U subotu ujutro u 06:30 sati speleoronilački tim kreće vozilima u tunel na kaptažu zajedno s osmero ljudi iz ekipe za transport kako bi pomogli nositi opremu do “Gornjeg“ sifona. Oko 08:00 sati počelo se spuštati u kavernu i oko 9:30 su prvi ronioci krenuli preranjati sifon. S obzirom da je protok vode bio manji od prijašnjih ronjenja te izrazito velik broj ljudi koji su preronjavali sifon (16!) vrlo brzo je došlo do zamućenja vode u sifonu koji je bio dubok dva metra i dug osam metara, ali s nižim djelom u formi restrikcije pred sam kraj tako da se trebalo oprezno provlačiti kako ne bi ventili boce lupali u svod sifona. Kombinacija svih uvjeta (nula vidljivosti, restrikcija na donjem dijelu) je manje iskusnim ljudima stvarao nelagodu.
U 15:30, nakon kratkog objašnjenja osnova ronjenja “unesrećenoj” speleologinji Aidi Barišić koja nije nikad prije ronila kreće se s transportom kroz “CD” sifon. Osim unesrećene trebalo je transportirati još pet ronilačkih boca, pojase s olovima i ostalu opremu, što je bitno usporavalo i otežavalo transport. To je iziskivalo maksimalan napor do ivice izdržljivosti spašavatelja. S unesrećenom se preranja na drugu stranu gdje je preuzima ekipa za transport u kaverni. Posljednji ljudi izlaze iz kaverne u 05:30 sljedeći dan, što ovu vježbu dovodi do trajanja od punih 25 sati.
Državne vježbe speleospašavanja HGSS-a izvode se svake godine u velikim (i često posjećenim) speleološkim objektima gdje se, osim što se vrše tehničke pripreme u vidu preventivnog djelovanja, uvježbava socijalizacija i vođenje velikog broja spašavatelja u složenim akcijama speleospašavanja.
U potopljenim speleološkim objektima smiju roniti samo obučeni i certificirani speleoronioci jer speleoronjenje nije za ronioce otvorenih voda ma kako iskusni oni bili.
Ronjenje u potopljenim speleološkim objektima u Hrvatskoj treba shvatiti krajnje ozbiljno te prema tome planirati uron ili ekspediciju. Potopljeni objekti kod nas su često muljeviti, kompleksni te duboki i hladni.
Ne precjenjivati vlastite mogućnosti i sposobnosti i ne podcjenjivati uvjete te morfologiju i dubinu za posjet ili istraživanje planiranog potopljenog speleološkog objekta.
U Hrvatskoj se za ronjenje ili istraživanje u pojedinim potopljenim speleološkim objektima moraju ishoditi potrebne dozvole od javne uprave nadležne za područje gdje se lokalitet nalazi. U slučaju nesreće ostanite koliko je moguće pribrani te nazovite 112 , opišite gdje ste, što se dogodilo i koliko je ljudi u pitanju. HGSS je jedina služba u Hrvatskoj koja ima obučeni specijalizirani speleoronilački tim za spašavanje iz potopljenih speleoloških i nadsvođenih objekata.
Dr. Mario Franolić je specijalist hitne medicine, liječnik podvodne i hiperbarične medicine, mentor u Zavodu za podvodnu i hiperbaričnu medicinu KBC Rijeka i pripadnik HGSS-a sa zvanjem gorskog spašavatelja te instruktor Komisije za medicinu spašavanja HGSS-a.
