Često se na raznim internetskim forumima intenziviraju rasprave o tome koliko “dobra” statika određuje sposobnost ronjenja u dinamičkim disciplinama.
Rasprave su najčešće potaknute pitanjem koliko ima smisla trošiti vrijeme na trening statike da bi se ostvarili pomaci u trajanju ribolovne “čeke” ili povećanju, tzv. radne dubine zarona što će omogućiti bolji pregled terena. U drugu skupinu freedivera,koji su zainteresirani za ovu raspravu, spadaju aktivni natjecatelji koji su završili opću kondicijsku pripremu, dakle sada u specifičnoj pripremi kreću usmjeravati sakupljeni potencijal prema postizanju novih osobnih rekorda. Oni obično pokušavaju, doslovno, matematičkim izračunima obuhvatiti i optimizirati sve parametre koji će odrediti njihovu dubinu, ili daljinu zarona. Materijal za forumske rasprave nastaje kada se pokušavaju preračunavati vremena osobnih maksimalnih statika u potencijalnu ekvivalentnu dubinu, ili daljinu zarona s obzirom da svatko ima drugačija iskustva. Jedan od ekstremnijih stavova s kojima sam se susreo, prateći jednu od rasprava, je da statika ima vrlo malo veze s dinamikom te se stoga i ne isplati trošiti vrijeme na isprazno i slabo učinkovito mučenje ležanjem u apneji. Sudionik foruma svoj stav potkrepljuje navođenjem sportskih rezultata jednoga, u zadnje vrijeme, sve više poznatoga eminentnog statičara iz susjedne države kojega prikazuje kao znakoviti primjer u kojemu neovisnost dinamike o statici dolazi do izražaja. Unatoč njegovoj statičkoj apneji koja, navodno, prelazi dvanaest minuta, njegov osobni rekord u dinamici je samo 140 metara. Nasuprot tome, zaista nije rijetkost da su duljinu dinamike od 150 metara postizali i natjecatelji koji imaju statiku svega nešto dulju od tri minute. Međutim, ipak bi trebalo opreznije donositi takve zaključke koji nalaze argumentaciju u jednome specifičnom slučaju s obzirom da su sve natjecateljske discipline ipak velikim dijelom određene trajanjem apneje.
Statika je kraljica disciplina i o njenom napretku velikim dijelom ovisi napredak u svim dinamičkim disciplinama. Da bi se objasnila važnost treninga statike u pripremi za dinamičke discipline, najprije treba, barem ugrubo, navesti osnovne čimbenike uspješnosti ovih disciplina. Uspješnost u statici ovisi o ukupnoj količini kisika koju tijelo može pohraniti uz maksimalni udah, o stopi potrošnje pohranjenoga kisika, o individualnoj granici tolerancije moždane asfiksije (hipoksije i hiperkapnije), o razini razvijenosti refleksnih zaštitnih kompenzacijskih mehanizama zajedničkoga naziva „ronilački odgovor“ te o mentalnoj sposobnosti odupiranja ekstremnoj neugodi izazvanoj ignoriranjem podražaja na disanje. Sve nabrojeno sama je suština svakoga ronjenja na dah. Uspješnost u dinamici određuju isti faktori, ali i učinkovita tehnika ronjenja koja podrazumijeva visok stupanj radne ekonomije te nadalje, repetitivna snaga nogu, mišića donjega dijela abdomena i leđa, dobra fleksibilnost zglobova kralježnice i zdjelice, specifična antropometrija i kompozicija tijela, izdržljivost na mišićnu asfiksiju i acidozu, veličina staničnih i krvnih puferskih kapaciteta, veliki anaerobni kapacitet radne muskulature, dobra taktika distribucije brzine ronjenja s obzirom na ograničenu energetsku potrošnju te adekvatna oprema. Za dubinske discipline popis čimbenika uspješnosti proširuje se još na tehniku kompenzacije, otpornost na squeeze, narkozu dušika i dekompresijsku bolest te kontrolu plovnosti i izlaganja riziku.
Kad je već popis sposobnosti i osobina koje određuju uspješnost u dinamičkim disciplinama veći od onih za statiku, a i izvođenje serija dinamika na treningu daje trenažne podražaje djelovanja na sve njih što će u procesu oporavka uroditi određenom supernadoknadom koja će se očitovati napretkom, zašto onda trening dinamike ne bi bio jedino sredstvo za razvoj specifičnih ronilačkih sposobnosti bilo koje discipline freedivinga? Odgovor se krije u samome pitanju, upravo zato što je trening dinamike prekompleksno usmjeren na sve čimbenike uspješnosti te nema toliku snagu ciljanoga napada na samo određene, vrlo važne čimbenike uspješnosti kao što to ima trening statike sa svojom užom ciljnom usmjerenošću. Poslužimo se analogijom. Da bi se ovladalo vrhunskom plesnom vještinom, npr. salse, potrebno je uvijek ispočetka vraćati se na uvježbavanje, odnosno usavršavanje osnovnih koraka toga plesa jer oni su sama njegova bit, a to je teško postići ako stalno izvodite samo kompleksne plesne strukture. Jednako je tako statička apneja osnova svakoga ronjenja koju stalno treba održavati povremenim vježbanjem na što se onda nadograđuju ostali čimbenici koji određuju dinamičke discipline. Spomenuti eminentni statičar očito ima više nego solidnu takvu osnovu koju stalno pojačava, ali izgleda da nimalo ne radi na razvoju nekih drugih čimbenika uspješnosti dinamike. Sama njegova konstitucija oskudnih volumena sugerira nisku energetsku potrošnju, ali i potpuno odsustvo za dinamiku neophodnih anaerobnih sposobnosti. Potrebna energija za zaron dolazi iz dva tjelesna spremišta. Sav pohranjeni kisik okvirno je dostatan za jednu minutu napornijeg mišićnog rada, a anaerobni izvori omogućavaju produljenje takvoga energetskog tempa potrošnje još dodatnih 1,7 minuta. Znači freediver koji želi napraviti dobar rezultat u dinamici koja traje više od tri, pa i četiri minute treba imati velika oba spremišta energije, pa onda taktički optimalno rasporediti raspoloživu energiju i vrlo je ekonomično upotrebljavati kako bi je mogao „razvući“ na vrijeme potrebno za dulji zaron. Stoga je u slučaju eminentnog statičara lako objasniti takav nesrazmjer između rezultata u statici i dinamici.
Statička i dinamička apneja mogu se podijeliti na dvije faze, onu početnu mirnu koja se izvodi lako do fiziološke točke prijeloma kada pojavom prve kontrakcije počinje „borbena faza“ s rastućim porivom za udahom. Prva faza trajat će dok parcijalni tlak ugljičnoga dioksida ne dosegne kritičnu vrijednost koja izazove nevoljne kontrakcije dišnih mišića. Stoga se na produljenje ove faze može utjecati samo smanjenjem stope metabolizma, odnosno maksimalnim opuštanjem, što će umanjiti utrošak energije i proizvodnju ugljičnoga dioksida. Trajanje druge faze tijekom koje je sve teže održati opušteno stanje više je određeno motivacijom, psihološkom izdržljivošću i razinom tolerancije mozga na rastuću asfiksiju. Freediveri početnici vrlo brzo prekidaju apneju nakon početka druge faze statike dok im je još saturacija kisika u arterijskoj krvi viša od 85%, a kod utreniranih iskusnih natjecatelja zna se događati da druga borbena faza traje čak i dulje od prve faze sve dok se saturacija kisika ne spusti do granice mogućega zadržavanja svijesti što je obično ispod 45% preostaloga kisika u krvi. U dinamičkoj apneji omjeri trajanja prve i druge faze značajno se mijenjaju jer prva faza traje kratko zbog mnogo veće potrošnje energije i s tim povezane povećane proizvodnje ugljičnoga dioksida. U dinamici koja traje tri minute prva će faza završiti već nakon 40 do 60 sekunda. To znači da se dinamička apneja odvija najvećim dijelom u drugoj, borbenoj fazi, odnosno izravno je ovisna o njezinom trajanju, stoga je i logično da bi dinamičari morali nastojati maksimalno produljiti individualna vremena mogućega trajanja ove faze. Upravo ovdje dolazimo do objašnjenja najvažnijega segmenta uloge treninga statike u trenažnom procesu dinamičara. Već sam nebrojeno puta čuo omiljenu izreku freedivera kako se freediving razlikuje od scuba ronjenja po tome što „scubaši“ gledaju oko sebe, a freediveri u sebe. Upravo je statika sa svojom dugačkom drugom borbenom fazom najbolja prilika za duboko zagledavanje u samoga sebe. Inače je ronjenje na dah prije svega mentalna disciplina, a mentalni se trening povećanja tolerancije na ekstremnu neugodu odupiranja podražaju na disanje najbolje radi u miru kada se ne borite s metrima kako je to u dinamici, već s minutama i sekundama koje se tada čine kao sati te je čovjek suočen sa svojim ograničenjima bez remetećih faktora koji bi mogli poslužiti kao izlika za prekid apneje. U tom kontekstu vrijeme osobne statike najbolja je kontrolna varijabla potencijalnoga latentnog prostora sposobnosti freedivera.
Drugi je važan segment ciljne usmjerenosti treninga statike opet mentalnoga karaktera. Uz maksimiziranje kapaciteta uskladištenog kisika i anaerobne energije, minimaliziranje njihove potrošnje jedna je od glavnih odlika vrhunskih apnejaša. Postoje razne tehnike opuštanja koje koriste freediveri tijekom statičke apneje koje često kombiniraju s metodom vizualizacije u cilju ignoriranja protoka vremena što posljedično dovodi do maksimalne mentalne i mišićne relaksacije i s time povezane redukcije metabolizma i uštede kisika.
Jedna je od takvih metoda Zen tehnika transcendencije koja podrazumijeva isključivanje voljnoga razmišljanja i prepuštanje kontroli podsvijesti koja djeluje intuitivno. Koncept djelovanja je u potpunome prepuštanju trenutku, osjećaju, stapanjem sa suštinom onoga što se čini. Osobno vidim veliku vrijednost ovoga pristupa samo u statici, dok je tijekom dinamike preporučujem isključivo za freedivere koji već imaju usvojenu dobru tehniku ronjenja na visokoj razini automatizama.
I ne zaboravite, mentalni trening ne znači pročitati desetak knjiga o raznim psihološkim pristupima i metodama opuštanja. Riječ trening znači kontinuiranu ponavljajuću praktičnu aktivnost koja će tek nakon dužega vremena ipak pokazati rezultate, pa makar za to morali mnogo puta naizgled „isprazno piljiti“ u ne baš ugodnoj statičkoj apneji.
Dr. sc. Ivan Drviš je najtrofejniji trener ronjenja na dah na svijetu i dugogodišnji trener hrvatske reprezentacije ronjenja na dah, predavač na Kineziološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, organizator i voditelj obrazovnog programa za trenere ronjenja na dah i podvodnog ribolova na Sportskom učilištu u Zagrebu te autor i koautor četrdesetak stručnih i tridesetak znanstvenih radova objavljenih u visokoindeksiranim međunarodnim časopisima iz područja fiziologije i kineziologije ronjenja na dah.
