More, kako mnogi kažu, jest jedan veliki zahod.
I to je dobra stvar! Jer kada je riječ o očuvanju morskog ekosustava u tip-top formi, urin je zlatna tekućina. Bez urina riba, kitova i ostalih životinjica koraljni grebeni i livade morskih trava bi se mučili. Šume morskih trava mogle bi uvenuti. Bilo bi manje planktona te mikroskopskih algi koji podupiru gotovo sve morske hranidbene lance.
Sva životna snaga urina dolazi od dušika i fosfora koje sadrži. Ako ste vrtlar, mogli biste prepoznati ove elemente s etiketa umjetnih gnojiva. Kopnene biljke trebaju ove elemente za rast pa ih tako trebaju i morske. Znanstvenici dugo pretpostavljaju da ocean dobiva većinu ovih elemenata iz neživih izvora: atmosfere, vodenih struja, rijeka i kamenja. Tek smo nedavno naučili da je životinjski otpad jednako vrijedan kao veliki, geofizikalni fenomen što se tiče nutritivnog recikliranja, kaže Joe Roman, biolog za očuvanje sa Sveučilišta Vermont.
No, nije sav urin jednak. Što se tiše snage gnojenja, neka tekuća zlata sjaje više od ostalih. Kada je riječ o proizvodnji urina, kitovi su svjetski pobjednici. Kit perajar može proizvesti čak 1000 litara urina svaki dan, što je dovoljno da se napuni dječji bazen dimenzija 10 puta šest metara. Kitovi kombiniraju svoje pobjedničko uriniranje s velikim dubinama i dugim migracijama. Cuvierov kljunasti kit uhvaćen je pri zaronu na dubini od gotovo tri kilometra. Grbavi, sivi i plavi kitovi mogu preplivati pola zemaljske kugle od svog teritorija za hranjenje do teritorija za razmnožavanje, što je najdulja migracija bilo kojeg sisavca na svijetu. Uriniranjem, defekacijom te rađanjem blizu površine kitovi transportiraju doslovno tone hranjivih tvari duž velikih udaljenosti i dubina, kaže Roman. Sunčeva svjetlost u kombinaciji s gnojivom savršen je recept za rastuće planktone koji postaju hrana ribama, kozicama te drugim životinjama.
“Transportna traka velikog kita” posebno je važna u tropskim vodama gdje su hranjive tvari osobito rijetke. “Plavetni kitovi sami povećavaju primarnu produktivnost u područjima gdje migriraju za čak 15%”, tvrdi Roman.
Iako nema preciznih izračuna o ukupnoj količini hranjivih tvari koje kitovi razbacuju tijekom svojih migracija, pretpostavlja se da je to usporedivo s masovnim oceanskim fenomenima poput vrtloga te vrtložnih struja koje mogu biti miljama velike.
Dok su guppy ribice sićušne u usporedbi s kitovima, ribe nisu lijenčine kad je u pitanju uriniranje. Jacob Allgeier, ekolog Sveučilišta Michigan, otkrio je da je riblji urin esencijalan za zdravlje tropskih koralja. “To je jedan od najvećih, ako ne i najveći izvor hranjivih tvari na koraljnim grebenima”, kaže Jacob. Kako ribe obitavaju na grebenima, koralji se kupaju u stalnom mlazu urina, sitne životinjice i simbiotske bakterije koje izgrađuju kolonije koralja halapljivo grabe dušik i fosfor čim su proizvedeni. “Ovi sistemi su ludo učinkoviti”, objašnjava Allegeier. Dodaje i kako bi urin predatora moga biti posebno bitan budući da je pun fosfora iz kostiju njihova plijena. Grebeni s mnoštvom riba rastu jedan i pol puta brže nego oni manje popularni dijelovi. Ovaj je efekt još više izražen kod livada morskih trava. “Stupanj rasta povećava se za 300 do 400 % u prisutnosti riba”, kaže Allgeier.
Urin bi mogao biti izvor života i u hladnijim dijelovima. U Kaliforniji, populacija kozica nezaustavljivo je rasla tijekom ljeta, iako struje koje inače dostavljaju dušik zamru tijekom tog dijela godine. Istraživanje iz 2013. pokazuje kako bi riblji otpad moga biti zadužen za nadoknadu tog umanjenog dijela dušika. Ideja morskog urina mogla bi izazvati smijeh, no postoji ozbiljan problem u tom zahodskom humoru: mi smo proizveli veliko curenje u tom kružnom sistemu mokraće. Kako se populacije kitova i riba smanjuju u prisustvu ljudi, manje je tekućeg zlata koje pliva uokolo. Na primjer, na Karibima grebenima nedostaje čak 90% morskih pasa i škarpina – predatora koji su održavali mnogo fosfora u kružnom toku. Nakon svega, Allgeier kaže kako ribolov u nekoj regiji smanjuje postotak hranjive tvari iz ribljeg urina do 50%. Stanje nije bolje ni kod kitova. Iako ih desetljećima ne lovimo masovno, oceanu i dalje nedostaje 66 do 99% divovskih “borovnica”. Plavetnih kitova, koji uriniraju tako profesionalno, danas ima samo jedan posto od svog povijesnog broja na sjevernoj hemisferi. Prije nego je kitolov uzeo zamah more je bilo okupano mnogo većom količinom kitovog urina te je bilo mnogo plodnije.
Dakle, bi li ljudi trebali početi urinirati u more kako bi ga gnojili? Ne tako brzo, kaže Allgeier. Mnoga istraživanja su pokazale kako ljudski otpad, kao i gnojivom natovaren otpad s livada i farmi, nije dobra vijest za morske naseljenike. Može odmah ubiti neke dobre vrste, potaknuti rast i razmnožavanje onih štetnih te prouzrokovati razne bolesti. Allegeier sumnja da je razlog što je ljudski otpad štetan to što koralji i morski organizmi bujaju samo uz određeni omjer hranjivih tvari. Ribe pružaju pravi omjer, ljudi ne! Jedini način da popravimo problem jest da lovimo manje velikih riba te zaštitimo kitove od stvari koje im štete i ubijaju ih.
Stoga, kada idući put na ronjenju naiđete na jato riba, promatrajte ih i budite im zahvalni, ali možda ipak ne biste željeli plivati odmah za njima.
