Tko je ikada zaronio pod površinu vode zna da su za to neophodne određene predispozicije.
Razmatrajući nužne preduvjete za sigurno ronjenje moramo početi od tjelesne kondicije i zdravstvenog statusa te prehrane. Jedno i drugo je od nesumnjivo velikog značaja. Tako je za ronjenje potrebno napredno znanje plivanja, dobra tjelesna kondicija, povoljan zdravstveni status, psihološka stabilnost. Velika odstupanja od bilo kojeg od navedenih čimbenika drastično povećava rizike od pojave opasnih ugroza života. Imajući u vidu izlaganje organizma velikim promjenama fizičkih zakona tijekom ronjenja, nevjerojatno je mali broj podvodnih incidenata. Od toga tek 0.01% završi fatalnim ishodom. Neki od mogućih razloga za to su samoeliminacija i samodisciplina.
Ronjenje je zahtjevna rekreacija (sport) i podrazumijeva edukaciju, održavanje tjelesne kondicije i zdravlja uz suzdržavanje od brojnih “ugoda” i puno komplicirane opreme. Pripreme zarona su sve samo ne zabavne, a raspremanje opreme nakon ronjenja je njegov najnepoželjniji dio. Tako je za bavljenje podvodnim aktivnostima doista potrebno biti zdrav, relativno dobro utrenirani entuzijast. Fjaka i ronjenje ne idu pod ruku.
Što znači biti zdrav ronilac?
U najvećem broju zemalja ne postoji obaveza liječničkog pregleda kandidata za tečajeve sportsko – rekreativnog ronjenja. Dovoljan je potpis kandidata kojim on garantira da nema bitnih zdravstvenih problema, a čime sam preuzima odgovornost od eventualnih posljedica. Naravno da se tijekom tečaja skrene pozornost na zdravstvene rizike.
Temeljni ronilački pregled obuhvaća razgovor o ranijim i tada prisutnim bolestima ili zdravstvenim poteškoćama, nakon čega slijedi opći pregled s osobitom pozornošću na dišne organe – sinuse, pluća (uz spirometriju), srce u mirovanju i nakon tjelesnog opterećenja (krvni tlak, brzina i ritam srčanog rada, elektrokardiogram). Poželjni su osnovni laboratorijski nalazi krvi. U slučaju bilo kakve sumnje ronioca treba poslati na dodatne pretrage.
Ova razina pregleda nije dostatna za profesionalne (osobito vojne) ronioce i one koji iz bilo kojih razloga prelaze na tehnička ronjenja. Oni podliježu multidisciplinarnom pregledu više liječnika specijalista različitih grana medicine, a sve pod koordinacijom liječnika hiperbarične i podvodne medicine i medicine rada.
Podaci iz “povijesti bolesti” ronilaca imaju veliki značaj, neovisno o trenutačnim rezultatima pregleda. Prisustvo nekih bolesti (ili nekih oblika pojedinih bolesti) i stanja može biti isključujući kriterij (kontraindikacija). Kontraindikacije za ronjenje, bez obzira je li njihov razlog u povećanju atmosferskog tlaka, preosjetljivosti na kisik, izlaganju tjelesnom naporu ili nešto drugo mogu obuhvaćati vrlo veliki broj bolesti i stanja. Za neke od njih kriteriji su jasni i njih nazivamo apsolutnim kontraindikacijama. Druge mogu biti relativne, kada se može odobriti ronjenje, ali uz određena ograničenja. I jedne i druge mogu biti trenutačne, privremene ili trajne. Recimo, ekstremno debeli ljudi izloženi su velikim zdravstvenim rizicima i u svakodnevnom životu i njihov odlazak pod površinu može izazvati disbarične, kardiovaskularne, respiratorne i druge poremećaju čime bi se ugrozio život i takvog ronioca i njegovog ronilačkog para ili instruktora. Ili, ljudi s poremećajima periferne cirkulacije koji su i inače hladnih ruku i nogu u hladnijoj vodi reagirat će još većim stiskanjem krvnih žila uz nemogućnost razmjene plinova u perifernim tkivima, što može dovesti do pojave dekompresijske bolesti mišićno – koštano – zglobnog sustava (bends). Povećani rizik od svih formi dekompresijske bolesti imaju osobe s otvorenom “rupom u srcu” – FOA (foramen ovale appertum) dok god se ona kardiokirurškom intervencijom ne zatvori (nakon čega, poslije određenog vremena neophodnog da implantirana proteza uraste u tkivo, mogu neometano roniti). Trenutačno slaba tjelesna kondicija izazvat će nelagodu pa i strah, potrošnja dišnog medija bit će puno veća nego je to normalno te se događa da ronilac neuobičajeno brzo ostane prazne boce. To izaziva paniku i moguće greške, uključujući i one fatalne.
Navedeno je već da ronioci moraju biti (relativno) zdravi ljudi te da su moguće kontraindikacije brojne. Pokušajmo ih definirati po organskim skupinama.
Kardiovaskularne bolesti. Bilo kakvu ozbiljniju srčanu bolest smatramo apsolutnom kontraindikacijom za ronjenje. Osobito anginu pectoris i/ili stanja nakon infarkta, bitno povišeni krvni tlak, miokardiopatiju, aneurizme u krvnim žilama, srčane aritmije, Bürgerovu bolest “pušačkih nogu”, FOA (kao privremena i relativna kontraindikacija), slabiju perifernu cirkulaciju (Raynaud-ova bolest) kao relativna kontraindikacija. Ovoj skupini možemo pridružiti i slabu tjelesnu kondiciju, također kao relativan i privremen razlog za odustajanje od ronjenja.
Bolesti dišnih organa. Bilo kakve infekcije i upale pluća, bronhija i dušnika. Ako su akutne, razlog za suzdržavanje od podvodnih aktivnosti je privremen – do potpunog izlječenja. Srednje teške i teške forme astme s potrebom kontinuirane uporabe medikamenata – tjelesni napor, hladnoća, suhoća dišnog medija i drugo može izazvati jaki spazam bronhija i zarobljavanje zraka u plućima, što može dovesti do barotraume pluća pri izronu; u takvim napadima javlja se i jaki nekontrolirani kašalj koji je sam po sebi problem i mogući uzrok utapanja, a kada se dogodi pod povišenim tlakom također je moguće pucanje plućnog tkiva. Slično je s kroničnim bronhitisom, plućnim emfizemom i kroničnom opstruktivnom plućnom bolesti (KOPB). Problem može biti i plućna fibroza jer su ožiljci koje ona stvara na plućnom tkivu slabe točke na kojima može doći do popuštanja i razvoja kolapsa pluća – pneumotoraksa.
Bolesti uha, grla i nosa. Bilo kakva nemogućnost izjednačavanja tlaka u Eustahijevim tubama onemogućava ronjenje. Privremene kontraindikacije za ronjenje su sve akutne infekcije uha, grla, nosa i/ili sinusa. Kronični sinusitis može biti ozbiljan problem (pa i onesposobljavajući faktor) i trajno, kao i polipi u nosu i sinusima (privremeno, do kirurškog uklanjanja). Nije dopušteno ronjenje s probijenim bubnjićem (prodor vode u unutarnje strukture uha može izazvati teške pa i fatalne posljedice akutno, a uz to je velika vjerojatnost razvoja teške infekcije tih struktura s mogućim širenjem ka moždanim ovojnicama i mozgu). Po zacjeljenju rupture ronjenje je ponovno moguće. Menier-ova bolest je karakterizirana vrtoglavicom i javlja se periodično i u napadima te također onemogućava ronjenje. Trajno su onesposobljeni za ronjenje i oni koji su imali kirurške zahvate na srednjem uhu, kao i oni koji imaju ozbiljno oštećen sluh na jednom ili oba uha.
Bolesti očiju. Izrazito slabovidne osobe, kao i osobe s povišenim očnim tlakom (glaukom) mogu roniti u programu ronjenja osoba s invaliditetom. Kratkovidost (miopija) ili dalekovidost (hipermetropija) koje se mogu dobro regulirati optičkim pomagalima nisu razlog za uskraćivanje mogućnosti rekreativnog ronjenja.
Bolesti endokrinog sustava (žlijezda). Dijabetes je relativna kontraindikacija. Problem su i sve ostale bolesti žlijezda, osobito štitne i nadbubrega, čak i kada su pod dobrom medikamentoznom kontrolom.
Hematološke i onkološke bolesti. Osobe s poremećenim zgrušavanjem krvi (koagulopatije) ne smiju roniti; njihova sklonost krvarenjima ili pretjeranom zgrušavanju krvi u potpunosti i trajno ih isključuje iz podvodnih aktivnosti. Isto je s izrazito povišenim brojem crvenih krvnih stanica (policitemija) jer je takva krv pregusta, što stvara veliki rizik od dekompresijske bolesti čak i kod bezdekompresijskog režima ronjenja. Maligne bolesti su također isključujući faktor. Teže anemije privremeno (do regulacije) onemogućavaju ronjenje zbog smanjenog transporta kisika, umora, dekoncentracije, glavobolja i drugih rizika.
Bolesti sustava za kretanje (mišići, kosti i zglobovi). Disbarična osteonekroza, ali i svaka aseptička nekroza kosti su stanja kompromitirane mikrocirkulacije u kostima i/ili zglobovima, često kao profesionalna bolest ronilaca i hiperbaričara. Ronjenje s ovim bolestima bitno pogoršava bolest i stoga je kontraindicirano. Većina ostalih bolesti i stanja su relativne kontraindikacije (amputacija dijela ekstremiteta, artritis, diskopatije, stanja nakon većih trauma), što znači da je ronjenje moguće pod posebnim režimom ili u programu ronjenja osoba s invaliditetom
Neurološke bolesti i poremećaji. Epilepsija i stanja nakon moždanog udara s trajnim neurološkim posljedicama su apsolutno isključujuće za bavljenje ronjenjem. Periferna oštećenja živaca poput Bellove kljenuti živca lica (pareza facijalisa), neuralgije trigeminusa ili upale ishijadičnog živca su stanja koja tek privremeno udaljavaju takve osobe od podmorja. Demijelinizirajuće bolesti (primjerice multipla skleroza) u svojoj početnoj fazi ne samo da nisu kontraindicirane, već je i poželjno takve osobe uključiti u programe ronjenja osoba s invaliditetom. U kasnijoj fazi takvih bolesti ronjenje je nemoguće i rizično. Isto je i s većinom neuromuskularnih bolesti.
Psihijatrijske bolesti. Sve ozbiljniji psihijatrijske bolesti su isključujuće. Stanja koja nisu psihijatrijske bolesti, ali predstavljaju potencijalno rizične psihičke poremećaje (depresivna stanja, izražena razdražljivost, klaustrofobija, strah od otvorenog mora, životinja i slično) predstavljaju trajne ili privremene relativne kontraindikacije za ronjenje.
Posebna stanja. Godine života mogu biti relativna prepreka za ronjenje, prije svega kod jako mladih. Djeca do osme godine života ne bi trebala roniti. Tek po potpunom formiranju kostiju (najčešće je to oko 15. godine života) može se prihvatiti dijete na prve prave tečajeva SCUBA ronjenja. Treba voditi računa o tome da kosti nisu jedini razlog. Za uporabu ronilačke opreme i boravak pod vodom dijete mora i psihički stasati. Za profesionalna ronjenja donja granica je punoljetnost. Jacques Cousteau, Anie Liebowitz i brojni drugi dokazali su da gornje granice nema. Starost sama po sebi nije razlog za prestanak ronjenja, već samo za smanjenje ronilačkih ambicija. Osobe s kolostomom ili ileostomom mogu roniti u suhim odijelima, izbjegavajući pri tome veće dubine. Stanja iscrpljenosti i izgladnjelosti (primjerice tijekom perioda izrazito restriktivnih dijeta) razlog su za odlaganje ronjenja. Trudnoća je apsolutna, ali privremena kontraindikacija za ronjenje.
Na posljetku, izrazito je važno obratiti pozornost lijekovima koji predstavljaju opasnost za ronioca i njegovu pratnju. Možda nije loše u upitnike prije ronjenja ubaciti i tu rubriku gdje će ronilac potpisom potvrditi da ne koristi trajno ili nije koristio neposredno prije ronjenja sljedeće lijekove i stimulativna sredstva: antihistaminici, lijekovi protiv kinetoza, trankvilajzeri i sedativi, antihipertenzivni lijekovi, beta-blokeri, ACE inhibitori, blokeri kalcijevih kanala, inzulin i oralni antidijabetici, dekongestivi (tablete, kapi i sprejevi za nos), kofein, amfetamin, kokain, opijati, nikotin, alkohol, marihuana, druge vrste droga, energetski napitci.
Više i detaljnije o svakoj od navedenih stvari možete pročitati u knjizi Medicinski priručnik za ronioce.
Dr. Mario Franolić je specijalist hitne medicine, liječnik podvodne i hiperbarične medicine, mentor u Zavodu za podvodnu i hiperbaričnu medicinu KBC Rijeka i pripadnik HGSS-a sa zvanjem gorskog spašavatelja te instruktor Komisije za medicinu spašavanja HGSS-a.
