Mističan i neistražen, fascinantan i privlačan pučinski otok Sušac pripada Parku prirode Lastovsko otočje i na njemu se može roniti samo u pratnji (organizaciji) ronilačkih centara s Lastova koji posjeduju koncesijsko odobrenje za ronjenje u zaštićenoj zoni lastovskog akvatorija.
Sušac, ili kako ga na čakavskom narječju još zovu – Šujac, otok je na pučini središnjeg Jadrana, 23 kilometra zapadno od otoka Lastova i jugoistočno od Visa, južno od Korčule te pripada srednjodalmatinskoj skupini pučinskih otoka. Otočni greben je izdužen smjerom sjeveroistok-jugozapad. Nad jugozapadnim rtom Kanula je svjetionik koji je i danas u funkciji, a najistočnija točka otoka je rt Na Žene. Na sjeveroistoku otoka nalazi se najviši vrh – Veli Gark (239 metara nadmorske visine). Sjeverozapadne obale su strme i klisuraste, a jugoistočne su niže s nekoliko kamenitih i pjeskovitih uvala. Pristajanje, uglavnom manjim brodicama, moguće je u uvalici na jugoistočnoj strani iznad rta Gradeška gdje se nalazi ribarska kućica i istezalište za čamce te kao alternativa po jugu na Biloj Ponti na suprotnoj strani otoka.
Floru Sušca sačinjava sredozemna tvrdolisna makija koja raste na najvišem grebenu Sušca i na sjevernim strminama, a na toplijim, južnim padinama i uz obale nalazimo šikare suptropskog tipa koje su samo zimi zelene, a ljeti gole, bez lišća. Na obalnim stijenama Sušca raste posebni otočni endem – sušačka kupusina (Brassica cazzae).
Staro antičko ime tog otoka bilo je Choasa, a srednjovjekovno mletačko je Cazza. Hrvatski oblik imena za ovaj otok u srednjovjekovnim izvorima je Susciac. Jedini današnji stalni stanovnici Sušca su posada svjetionika i lokalni pastir koji se bavi uzgojem ovaca, a povremeno tu još dolaze ribari, proljetni pčelari i ljetni turisti, iako je otok bio naseljen još u pretpovijesno doba.
Zanimljivo je da su 1953. godine na otoku bila zabilježena čak 24 stalna žitelja koji su se, osim svjetioničara, bavili poljoprivredom, stočarstvom i ribarstvom. Na Sušcu su pronađeni vrijedni arheološki ostatci s dvije male crkvice iz ranokršćanskog doba. Današnja perspektiva razvoja svodi se na početne korake specifičnog, robinzonskog tipa turizma s manjim smještajnim kapacitetom u zgradi svjetionika.
Svjetionik Sušac izgrađen je 1878. godine na najvišem južnom dijelu otoka koji je izuzetno strm, a litice se obrušavaju u duboko i bistro more koje nakon bure ima prozirnost i do trideset metara u dubinu. Zgrada svjetionika nalazi se na visini od 100 metara odakle se pruža pogled na beskrajnu pučinu. Sama zgrada je kamena jednokatnica koja ima dva četverokrevetna apartmana i danas je u vlasništvu državnog poduzeća Plovput. Jugoistočna strana otoka blago se spušta prema moru te obiluje lijepim uvalama i stazama za šetnju. Otok je posljednjih godina i omiljena meka nautičara, a u današnje vrijeme i sve većih grupa ronilaca.
Ronjenje na Sušcu
Kronologiju ronjenja na Sušcu bilo bi vrlo zanimljivo započeti “unatrag”, to jest od današnjeg dana pa u prošlost. Ukratko, u današnje vrijeme na Sušcu se roni češće nego ikada. U godinama oko početka milenija ronilački turizam u ovom području nije bio toliko razvijen pa se ronilo znatno rjeđe. Iz tih vremena bilježimo “ekspedicije” kada bi se entuzijasti iz raznih ronilačkih klubova organizirali i proveli po tjedan do dva boraveći na svjetioniku na Sušcu s kompletnom ronilačkom logistikom transportiranom s kopna (kompresori, gumenjak, ostala oprema pa čak i hrana i piće). Međutim, kada se sve to zbroji, ostaje ocjena da je Sušac jedna od još i danas najbolje skrivenih tajni jadranskog podmorja.
Povijesna ronilačka tragedija na Sušcu
Za Sušac je vezana jedna od najvećih tragedija jugoslavenskog ronjenja. Naime, 1975. godine na jednoj siki jugozapadno od Sušca poginula su dvojica beogradskih ronilaca iz kluba “URS”, jednog od najjačih na prostoru bivše Jugoslavije. Na zlokobnu siku čiji se vrh nalazi na 60 metara dubine (a okolno dno je na 120 metara) zaronili su Zoran Fotić, Dušan Rakić i Branislav Živojinović. U to doba ronilo se samo na zrak s ventilima rezerve, bez manometara i jacketa, što je za današnje pojmove nezamislivo. Prva dvojica su netragom nestala i nikada nisu pronađeni.
Radilo se o iskusnim roniocima, ali pri takvom ronjenju na takvim dubinama možemo pretpostaviti da su svoj danak uzeli pijanstvo dubina ili trovanje kisikom. Treći ronilac, Branislav Živojinović koji je bio najmanje iskusan, preživio je incident uz teški oblik dekompresijske bolesti samo zato što su ga nastradali ostavili da ih čeka na vrhu sike, dok su se oni spustili u ambis. Podrobniji detalji o ovom tragičnom događaju ne znaju se ni danas. Na Sušcu se još uvijek nalazi mala spomen ploča u sjećanje na poginule pričvršćena za stijene na rtu Gradeški.
Prokletstvo Jadrana
Moramo biti odgovorni i posebno istaknuti da je ronjenje na Sušcu prikladno samo za vrlo napredne i iskusne ronioce jer na Sušcu zaista vrijedi ono staro prokletstvo Jadrana – “što je dublje – to je ljepše”. Zato je Sušac idealan i za tehničko ronjenje, što s druge strane za sobom donosi brojne logističke probleme. Na kraju treba ponovno naglasiti da i sam dolazak na Sušac nije nimalo jednostavan. Zbog toga će ronjenje na Sušcu i dalje biti relativno rijetko, ali to vjerojatno neće biti prepreka da se u bliskoj budućnosti otkriju još neke nove i sve fascinantnije mikrolokacije.
Ono što je još važno napomenuti prilikom planiranja ronilačkih odlazaka na Sušac je da treba biti poprilično siguran u (dobru) vremensku prognozu. Sušac se nalazi debelo na pučini, skrivenih uvala je vrlo malo, sidrenje je otežano i u slučaju nagle promjene vremena možete se naći u zaista ozbiljnim problemima. Lastovo je Sušcu najbliže (Korčula je neznatno udaljenija), a do njega treba čak dobar sat vožnje bržom brodicom, a o onima sporijima bolje da i ne govorimo.
Rt Trišćavac
Ronilačka lokacija na Trišćavcu je vjerojatno najpoznatija na Sušcu. U impozantnom okruženju uvale obrubljene stijenjem okomitih litica na čijem vrhu se nalazi zdanje svjetionika, tamnomodro more nepogrešivo ukazuje na velike dubine čak i neposredno uz nepristupačnu obalu. Sama lokacija se nalazi na krajnjoj južnoj točki Sušca te se lako prepoznaje po maloj hridi tek metar udaljenoj od obale Sušca. Sidrenje je gotovo nemoguće, ali je za bonace moguće za dvije stijene privezati manju brodicu ili gumenjak (po pramcu i po krmi). Za vrijeme nešto valovitijeg mora nema drugog načina nego da netko ostaje na brodici i iskrcava i ukrcava ronioce manevrirajući motorima.
Odmah pored spomenute stijene započinje ambis okomitog zida koji se spušta na četrdeset metara, a stijenska formacija se dalje nastavlja prema jugu, u smjeru pučine, tvoreći fascinantan zid. Morfologiju je pomalo teško opisati, a da bi vam ju što više dočarali pokušajte zamisliti okomitu usku dvostranu stijenu (dakle, zidovi se nalaze i s istočne i sa zapadne strane stijene) koja leži na pješčanom kosom dnu koje pada s pedesetak pa do osamdesetak metara dubine. Ta dvostrana formacija dopire do površine kod prije spominjane stijene, a zatim postepeno kaskadno pada u dubinu pa joj vrh u jednom dijelu dolazi do četrdesetak metara, zatim se prema jugu malo izdiže do nekih trideset i pet, da bi nakon toga ponovo oštro pao na sedamdesetak metara. A bočno od toga vrha (ili hrpta ako hoćete) s obje strane se nastavljaju zidovi koji idu i još dublje.
Lokacija je vrlo zanimljiva i samo zbog neobične morfologije. Na jednom od vrhova (na dvanaest metara dubine) navedenog hrpta nalazi se zanimljiva ovalna rupa kroz koju možete prijeći s jedne strane zida na drugu, a točno ispod nje, na dubini od dvadeset i pet metara nalazi se još jedan sličan ovalni otvor, također prolazan. Na samom spoju stijene za koju ste se vezali čamcem te obale Sušca nalazi se i omanji, ali duboki kanjon koji se jasno vidi i s površine. I u njega je zanimljivo ući jer se njime dolazi do male pećine gotovo na površini ispod svoda otoka sa svjetlosnim procijepom koji ju diskretno osvjetljava.
Idući dalje ronjenjem u unutrašnjost uvale (također se zove Trišćavac), kojih dvadesetak metara od okomite obale naići ćete i na omanju siku s vrhom na desetak metara koju se također isplati istražiti. Čak i sama obala u unutrašnjosti uvale je izuzetno zanimljiva jer je također u formi okomitog zida pa bi u nekim drugim okolnostima i ona sama bila dostatna za kompletno ronjenje, na Sušcu je ona samo dodatak fenomenalnom ronjenju na rtu.
A ono zbog čega se dolazi na Trišćavac su fantastična polja žuto – crvenih gorgonija. Njih ima i drugdje u Jadranu, ali uglavnom u manjim nakupinama, a ovdje su one “highlight” ronjenja i ima ih zaista mnogo. Uglavnom se nalaze na dubinama između trideset i pedeset metara, a još dublje ima mnogo gerardija (žutih rožnjača – gerardia savaglia) što garantira zaista spektakularne prizore i jednu od najljepših podmorskih scenografija uopće na Jadranu.
Na već vrlo ozbiljnim dubinama od preko sedamdeset metara polja gorgonija i gerardija su još mnogo gušća, sa stablima debljine promjera preko desetak centimetara. Na ostalim jadranskim lokacijama također ima pokoja ovakva ogromna jedinka, međutim, samo na Sušcu se nalaze šume ovakvih jedinki.
Rt Gradeška
Istočni krak uvale Trišćavac čini veliki istureni rt Gradeška koji već iznad mora daje naslutiti da se u podmorju mora nalaziti nešto vrlo lijepo. Ako malo bolje promotrite stijene na Gradeški, pronaći ćete spomen ploču za poginule beogradske ronioce koji su zaronili 1975. godine na jednoj siki jugozapadno od Sušca i tragično stradali pod nerazjašnjenim okolnostima.
Podmorje je donekle slično kao i na Trišćavcu, što ponajprije znači da nema mogućnosti sidrenja pa vrijede iste procedure ronjenja. Cijela Gradeška obrubljena je dubokim zidovima, a najbolje mjesto za početak ronjenja je ono na najistočnijem dijelu rta, onom koji gleda prema Lastovu. Okomiti zid odmah pada na 45 metara, međutim, u nastavku još dublje se nalazi nekoliko manjih stijenskih “jezika” koji se poput izbočina šire sa zida u nekoliko smjerova te teren pada na osamdeset metara. Na tim jezicima se, počev od pedeset pa do sedamdeset metara, nalaze prave šume gerardija začinjene s pokojom crveno – žutom gorgonijom, što opet čini spektakularan ambijent.
Nastavak ronjenja slijedi duž zida prema uvali Trišćavac te i završava u njoj. Na samom zidu ima nešto manje gorgonija nego na Trišćavcu, ali po kvaliteti ronjenja su ove dvije pozicije danas u potpunom “egalu”, zahvaljujući gerardijama u dubini Gradeške. Također je zanimljivo spomenuti da je na Gradeški višekratno uočena nova vrsta murine koja donedavno nije zabilježena u Jadranu. To je Fangtooth moray eel (Enchelycore anatina) ili “očnjak murina” nazvana tako po karakterističnim oštrim poluprozirnim zubima. Vrsta je karakteristična za istočni Atlantik uz afričku obalu, a do sada je u Mediteranu, a pogotovo u Jadranu bila vrlo rijetka.
Malo jezero
Naziv ove lokacije donekle vara jer se ne radi ni o kakvom jezeru, već o špiljskom obliku gdje se svod iznad morske pećine davno urušio i tako stvorio formu nalik na jezero u neposrednoj blizini obale. Lokacija se nalazi na istočnoj strani Sušca, i to malo južnije od njegove najistočnije točke, rta Na žene.
Za mirna vremena možete se sidriti na zapadnoj strani stijenskog rta unutar kojeg se nalazi jezero, a ako je baš totalna bonaca, onda brodicu možete i samo privezati za stijenje neposredno iznad samog ulaza u špilju. Lokacija se pronalazi relativno jednostavno jer ćete u plovidbi prema rtu Na žene, pa kojih dvjestotinjak metara prije legendarne “Pizdice”, ugledati urušeni teren, ustvari veliku kršku vrtaču. Mali rt pored te vrtače je mjesto ronjenja, a sami ulaz u špilju se nalazi na njegovoj istočnoj strani, i to u obliku velikog otvora na zidu raspona desetak metara (najdublja točka je na 28 metara).
Ulaz pa i samo jezero u koje dolazite su vrlo prostrani i osvijetljeni zbog urušenog svoda pa ovdje mogu roniti i velike grupe ronilaca. Kada ste već u jezeru, onda možete i izroniti do površine, ali nemojte propustiti niti velike bočne kaverne koje su tako položene da su u neprestanom mraku. Zbog toga u njima obitava tisuće jadranskih kozica, što je uvijek lijep prizor i za fotografe, a i za ostale ronioce. Nikako ne treba propustiti niti bočni izlaz iz jezera koji se nalazi na svega dva tri metra dubine kojim ulazite u prostrani tunel koji se postupno spušta sve dublje te izlazi na vanjskom zidu u neposrednoj blizini mjesta na kojem ste ušli u jezero.
Ronjenje se zatim nastavlja zidom prema istoku, da bi završilo u omanjoj špiljici neposredno pod površinom, kojih stotinjak metara istočnije. Navedena špiljica ima i nadvodni dio te se jasno prepoznaje u plovidbi pa vam i ona može poslužiti kao orijentir u pronalaženju lokacije. Ulaz u malo jezero nalazi se onda stotinjak metara zapadnije na istaknutom rtu.
Veliko jezero
Ako od Malog jezera plovite dalje k istočnom rtu Na žene, najprije ćete proći pored već spomenute “Pizdice”, nadvodne udubine u terenu koja pomalo podsjeća na ženski spolni organ, a nakon nje dolazite na sami istok Sušca. Samo malo dalje sjevernije nalazi se još jedna gotovo identična geomorfološka tvorevina kao i Malo jezero, a to je Veliko jezero. Ono se čak i lakše raspoznaje od Malog jezera jer je krška vrtača, to jest urušeni kopneni dio na mnogo većoj površini i jasnije se vidi i s veće udaljenosti.
Morfologija podmorja je također vrlo slična. Tunel, koji je ovoga puta nešto plići pa se u jezero ulazi već s dubine od osam pa do petnaestak metara, zatim nešto kraći tunel od onog u malom jezeru te dolazak do samog jezera koje je površinom veće od prethodnog. Zato se i naziva “Velikim”.
I ovaj zaron je vrlo zanimljiv jer se također nastavlja po zidovima i kaskadama na vanjskom stijenskom obodu Sušca, a biolozima će biti interesantan podatak da su samo ovdje pronađene neke vrlo rijetke vrste pužev golaća o kojima, nažalost, ovoga trenutka nemamo dovoljno preciznih saznanja.
Rt Kanula
Kanula se nalazi na samom jugozapadnom rubu Sušca, dvjestotinjak metara zapadnije od Trišćavca. Impozantne bijele stijene koje se izdižu iz mora opet nagovješćuju spektakularan teren pod morem. Sidrenje – opet vrlo otežano pa slijede pravila koja smo već naveli i koja su uostalom gotovo ista za sve lokacije na Sušcu.
Na ovoj lokaciji teren do dubine od dvadesetak metara nije toliko zanimljiv, ali se idući sve dublje i dublje postupno mijenja u sve dramatičniju morfologiju. Točno južno od rta, a kojih pedesetak metara od obale, najednom se ukazuje nešto veća sika čiji vrh je na dvadesetak metara, a na južnoj strani se spušta na preko šezdeset.
Ovdje nema toliko gorgonija, no zato se u dubokim južnim procijepima i malim špiljama krije drugi cijenjeni stanovnik jadranskih dubina – crveni koralj (Corallum rubrum). Ovaj, danas već rijetki stanovnik Jadrana, može se naći samo na ozbiljnijim dubinama (od preko pedeset metara), a ovdje smo uspjeli zapaziti pristojnu količinu odraslih živućih kolonija ovog prekrasnog žarnjaka, koji je, kao što je poznato, vrlo cijenjen u svijetu.
Sika Kanula
Dvjestotinjak metara zapadno od rta Kanula, usred ničega, nalazi se sika nevjerojatnog oblika. Vrh sike je na dvanaest metara dubine, a oblika je gotovo poput stošca vrlo oštrih kuteva pa gotovo da podsjeća na vrh zašiljene olovke. Sidrenje na ovoj siki je moguće jedino tako da netko zaroni pod more i naprosto nekako uglavi sidro na zašiljeni vrh koji je veličine manje od kvadratnog metra pa ga je gotovo nemoguće “pogoditi” klasičnim bacanjem sidra.
Ronjenje je spektakularno jer se po bridovima stošca okuplja mnogo ribe, a spuštanjem na veću dubinu (opet daleko preko granice rekreativnog ronjenja) pojavljuju se sve gušće nakupine gorgonija i, što je zanimljivo, prevladavajući na strani koja gleda prema obali Sušca.
Špilja Lučica
Ovu bezimenu lokaciju ćemo nazvati jednostavno “Lučica” jer se nalazi u neposrednoj blizini lučice s ribarskom kućicom i istezalištem za barke svjetioničara. Iako za ovu lokaciju znaju mnogi, na njoj se roni razmjerno rijetko. Razlog tome je jednostavan, svi ponajprije i uvijek žele vidjeti Trišćavac, Gradešku ili ostale znane lokacije jer se na Sušac gotovo uvijek dolazi na jednodnevno ronjenje.
Špilja je zaista vrlo lijepa i razmjerno plitka, a za razliku od svih ostalih lokacija na ovoj je čak i sidrenje relativno lako. Zbog toga bi ovo trebala biti odlična lokacija za drugo ili treće ronjenje, no nekako uvijek ostaje “van radara”. Pronalazi se relativno jednostavno jer se nalazi na samom izlazu iz lučice kada otplovite u smjeru prema Gradeški. Nakon izlaska iz “usta” lučice teren postepeno pada sve dublje, ali ubrzo nakon toga se ukazuje vrh još jedne sike na samo nekoliko metara pod morem. Tu se valja usidriti i započeti ronjenje u smjeru prema Lastovu.
Pred vama se ukazuje velik stijenski masiv vrlo dinamične morfologije i naprosto vas vuče sve dublje i dublje, mada to sve skupa i nije toliko duboko za ovdašnje pojmove. Odjednom se na granici sike i okolnog pijeska ukazuje još jedna dublja sika (dvadeset pet do tridesetak metara dubine) koja kao da je ispresijecana nepravilnim kanalima, nadvojima i malim tunelima tvoreći tako kavernu unutar same sike. Kaverna je cijelo vrijeme osvijetljena pa je ugodna za ronjenje, a ugođaj je zaista lijep. Povremeno se na dnu nalaze i veliki kameni oblutci što je razmjerno rijetko za Jadran.
Više o mističnom, neistraženom, fascinantnom pučinskom otoku Sušac možete pročitati u knjizi Gorana Butajle “Ronilački vodič po Jadranu“.
Goran Butajla je glavni urednik SCUBAlife magazina od prvog broja, prekaljeni ronilac (instruktor trener) koji je u svojoj ronilačkoj karijeri proputovao gotovo čitav svijet. On je i autor najvećeg broja tekstova i fotografija iz svih dijelova svijeta koje možete vidjeti u SCUBAlifeu.
