Rijetko koja olupina na Jadranu svojom tajanstvenošću, nedostupnošću i povijesnim značajem toliko intrigira i privlači pažnju ronilaca kao što je to slučaj s olupinom Szent Istvana.
Davne 1918. godine, u doba Prvog svjetskog rata, ovaj je bojni brod Austro-Ugarske mornarice u dramatičnim okolnostima potonuo u lošinjskom akvatoriju oko osam nautičkih milja zapadno od otoka Premude. Mnogi ronioci s pravom su mu namijenili titulu “Jadranskog Titanica”, kako po veličini i atraktivnosti olupine, tako i po točno dokumentiranom životu i nesretnom kraju ovog fascinantnog diva. No, titulu “Jadranskog Titanica” mnogi bi radije dodijelili Baron Gautschu potonulom 1914. južno od Rovinja kod na kojem je stradalo više od 170 ljudi.
Bojni brod Szent Istvan klase Tegethoff pripadao je Austro-Ugarskoj ratnoj mornarici. Izgrađen je u Rijeci te porinut 17. siječnja 1914., a u službu je uvršten 17. studenog 1915. godine. Dugačak je 152,8 metara, širok 27,9 metara s gazom od 8,6 metara. Potonuo je 10. lipnja 1918. pogođen torpedom u blizini otoka Premude na dubinu od 66 metara (najplići dio olupine nalazi se na 45 metara dubine). Brodovi koji su mu bili u pratnji spasili su 976 članova posade, a 89 članova posade poginulo je ili zauvijek nestalo u plavoj jadranskoj grobnici.
O povijesti broda znaju se gotovo svi detalji. Szent Istvan je bio četvrti po redu bojni brod Austro-ugarske mornarice, klase Tegethoff koji su građeni neposredno pred početak budućeg “Velikog rata”. Radilo se o tada uobičajenom tipu bojnog broda “dreadnoughtu”. Bili su to najmoderniji ratni brodovi Austro-ugarske monarhije, a imali su i impresivan oklop debljine 280 milimetara, što je tada bila odlična zaštita.
Istvan je sagrađen 1914. godine u Rijeci, a u službi je od 1915. godine. Zajedno s ostala tri broda činio je glavnu udarnu snagu Austro-Ugarske mornarice s ukupno dvanaest topova kalibra 30,5 centimetara te još gotovo tridesetak topova manjeg kalibra, a raspolagao je i s četiri torpedne cijevi. Parni kotlovi i turbine osiguravale su pogonsku snagu od 25000 KS, što je bilo dovoljno za respektabilnih 20,5 čvorova maksimalne brzina, ako uzmemo u obzir veličinu Istvana od gotovo 153 metra dužine te skoro 30 metara širine. Većinu rata Szent Istvan je proveo na sidrištu u pulskoj ratnoj luci s tek povremenim isplovljenjima u svrhu probnih vožnji i bojevih gađanja. Glavni nedostatak borbene spremnosti broda bilo je upravo neiskustvo posade u borbenim uvjetima. Tek u zadnjoj godini rata, 1918., Szent Istvan zajedno s ostalim brodovima klase Tegethoff isplovljava na svoj prvi borbeni zadatak – prepada na “Otrantsku baražu”, prepreku na ulazu u Jadran koju su snage Antante uspostavile radi sprječavanja prodora austro-ugarskih podmornica u Sredozemlje.
Deveti lipnja 1918. godine Istvan i Tegethoff isplovljavaju iz pulske ratne luke prema Telašćici na Dugom otoku gdje su se trebali susresti s ostala dva bojna broda (Viribus Unitis i Prinz Eugen) da proslijede prema Otrantu. U noćnoj plovidbi prema mjestu susreta eskadru presreću talijanski protupodmornički čamci MAS naoružani torpedima. Vrlo spretnim i odvažnim manevrom dva talijanska čamca se neopaženo provlače između dvije torpiljarke koje su bile u pratnji te s udaljenosti od kojih 700 metara ispaljuju torpeda u bok Szent Istvana. Dvije potmule eksplozije bit će uvod u agoniju Istvana koja će potrajati do jutra. Brod se odmah nagnuo udesno te ubrzo zaustavio vožnju. Pokušaji posade da osposobe brod za plovidbu ostali su bezuspješni, brod se sve više punio morem, a naginjanje sve više povećavalo. Oko šest sati ujutro brod se konačno prevrće te nakon nekoliko minuta nestaje pod vodom. Kad se brod prevrnuo, mnogi članovi posade su još uvijek bili na brodu, a svi oni koji su znali plivati počeli su skakati u more. Neplivači i oni koji su oklijevali skočiti u more trčali su sa strane u sklizak podvodni dio broda sve dok nisu stigli do kobilice.
Te trenutke zauvijek je zabilježila filmska kamera s Tegethoffa na kojem su se nalazili tadašnji ratni reporteri u namjeri praćenja buduće bitke na Otrantu. Od otprilike tisuću ljudi posade, poginulo ih je 89, uglavnom strojara iz potpalublja, a među njima i 35 hrvatskih mornara.
Potapanje Szent Istvana smatra se u Talijanskoj mornarici najvećim pomorskim uspjehom u Prvom svjetskom ratu, a Luigi Rizzo, vođa napada talijanskih MAS-ova, proglašen je ratnim herojem. Deseti lipanj, dan potapanja Szent Istvana, i danas se u Italiji slavi kao “Dan mornarice”. Ovim je ozbiljnim gubitkom austro-ugarska mornarica bila prisiljena prekinuti planiranu operaciju na Otrantu te sve do završetka rata više nije poduzimala ozbiljnije operacije na Jadranu.
Stanje olupine i ronjenje na njoj
Olupina broda Szent Istvan danas leži na pješčanom dnu na dubini od 66 metara. Lokacija se teško pronalazi jer je na otvorenom moru u smjeru zapad-jugozapad oko osam milja od Premude pa je pomoć navigacijskih uređaja neophodna. Brod se nalazi u obrnutom (prevrnutom) položaju, dakle s kobilicom kao najplićim dijelom. Kako je pri potonuću broda tonuo najprije pramac, zbog dužine broda on je dospio na dno dok je krma još bila na površini. Zbog naprezanja se pramac slomio, a tek nakon toga je cijeli brod potonuo. Nadgrađe broda je gotovo potpuno utonulo u mulj pa se izdaleka danas olupina čini kao golema sika na dnu.
Na olupini se roni razmjerno rijetko. Prva dokumentirana ronjenja izvođena su 1974. godine, a veći interes javlja se tek razvojem tehničkog ronjenja, dakle zadnjih dvadesetak godina. Inače, ova je olupina pod posebnim režimom zaštite u ingerenciji Ministarstva kulture te na nju ronjenja nisu dozvoljena, osim u slučaju prethodno navedenih pažljivo planiranih ekspedicija sa znanstvenom ili dokumentarističkom svrhom. Szent Istvan svojom veličinom, povijesnim značenjem i velikom dubinom predstavlja pravi izazov, želju i cilj ronjenja svakom wreck diveru.
Obzirom da je olupina pod vodom preko 100 godina potpuno je obrasla vegetacijom i školjkama tako da se roniocima koji se uvuku ispod palube broda kraj topovskih kupola čini da su u podvodnoj spilji prepunoj života, riba, hlapova, ugora, tabinja, škrpina čija veličina odgovara i dostojna je veličine olupine. Samo vješto oko tehničkog ronioca u toj špilji prepoznaje dijelove broda i konstrukciju ljudske ruke.
Zbog dubine od 66 metara, dužine od 153 metra te prevrnutog položaja olupina Szent Istvana složena je za organizaciju ronjenja i istraživanje. Elise se pojavljuj na dubini od 45 metara, dok je naopako okrenuti trup između 50 i 55 metara. Prilikom potonuća pramčani dio broda je pukao tako da se napravila pukotina koja razbija monotoniju korita preokrenutog broda i omogućuje ulaz u pramčani dio skladišta granata te torpedne cijevi. Krmeni dio je lagano podignut tako da je to dio gdje započinje podvlačenje pod brod i ulazak u samu olupini, a krećući se prema pramcu brod se ponovo zabija u pijesak.
Zbog položaja olupine prilikom ronjenja mora se postići maksimalna dubinu i podvući se u olupinu, što izaziva probleme jer svi ronioci koji žele ući u olupinu moraju postići najveću ekspoziciju u dubini. Zbog dužine od 153 metra zapravo ga je nemoguće obići u jednom ronjenju bez dobrog podvodnog skutera jer je uobičajeno vrijeme dna (BT) otvorenog kruga s Trimix mješavinama TX 18/40 oko 20 minuta. No, korištenjem podvodnog skuter pokazalo se da je za 20 minuta vremena dna sa skuterom moguće dva puta obići olupinu. Skuter se pokazao kao vrlo korisno sredstvo.
Upotreba aparata zatvorenog kruga (reabreather) još produljuje vrijeme ronjenja pa je vrijeme dna (BT) na olupini od 40 do 45 minuta. U tako dugačkom boravku na dnu dobivate osjećaj da je olupina dio vašeg dnevnog boravka, uživate u provlačenju, snimanju i istraživanju olupine bez manometarskog stresa i potrošnje plinova. Naravno, za tako dugačka i zahtjevna ronjenja potrebna je vrhunska priprema, obučen tim ronilaca, logistika, planiranje i adekvatna ronilačka oprema u što svakako spada suho odijelo te pelene za odrasle ili ventil za mokrenje.
SZENT ISTVAN – TEHNIČKI PODACI
Vrsta: bojni brod klase Tegethoff
Pripadnost: Austro-ugarska
Dimenzije: dužina = 152,8 metara; širina = 27,9 metara
Potonuće: 10.06.1918. godine, pogođen torpedom
Bilanca potonuća: 89 poginulih i 976 spašenih osoba
Dubina: 45 – 66 metra
Više o legendarnom Szent Istvanu i ronjenju na najvećoj olupini u Hrvatskoj možete pročitati u desetom broju SCUBAlife magazina.
Danijel Frka je najpoznatiji istraživač povijesnih olupina u Jadranu, podvodni fotograf s mnoštvom osvojenih nagrada i autor knjiga o olupinama u Jadranu ('Tajne Jadrana' (2002.) i 'Blago Jadrana' (2012.)), a autonomnim ronjenjem bavi se od 1975. godine te ima više od 10.000 zarona.
Neven Lukas je instruktor tehničkog ronjenja s više od 50 godina ronilačkog iskustva i prvi Hrvat koji je primljen u "Međunarodnu akademiju podvodnih znanosti i tehnika". U svojoj karijeri stekao je više od 20 različitih ronilačkih certifikata, obučavao stotine ronilaca (CMAS, PADI, IANTD), uključujući i suradnju s vojskom i policijom.
