Podmorje Trogira, Čiova i Šolte u ronilačkim razgovorima često slovi kao neka crna rupa koju nitko ozbiljno ni ne spominje u razgovorima o dobrim ronilačkim lokacijama na hrvatskoj obali, no, nakon brojnih ronjenja u ovom akvatoriju možemo tvrditi potpuno suprotno.
Ovo područje nudi više no što to prosječni ronilac u Hrvatskoj može i pretpostaviti. Stranci su to prepoznali pa su ronilački centri u ovom području stalno puni, a obilaze se ronilačke lokacije od Šolte pa skoro do Rogoznice.
Ronjenje u Trogiru, to jest na Čiovu se u grubo može podijeliti u dvije kategorije. U prvu kategoriju spadaju ronjenja na južnoj strani Šolte koja se vode kao cjelodnevni izleti s dva zarona i odmorom u Maslenici. Ove zarone karakterizira odlična vidljivost i zanimljivi zidovi bogati bojama i životom. Druga kategorija su zaroni s južne strane Čiova i na otocima Kraljevcu, Svetoj Fumiji, Veloj i Maloj Kludi i slično. Ovdje je vidljivost nešto slabija, a roni se također uglavnom po zidovima, poljima gorgonija s brojnim jatima riba uz morske konjice u plićaku i na olupini broda Dube.
Otok Čiovo mostom je povezan s Trogirom, a inače je preizgrađen, kuća do kuće na premalim parcelama povezanim krivudavim uskim uličicama bez ikakvog urbanizma. Infrastruktura je ljeti na rubu pucanja, ali očito to nikome ne smeta i sve prolazi u ležernom i opuštenom duhu bez puno stresa.
Sve je to sušta suprotnost čudesnom Trogiru koji je UNESCO 1997. godine uvrstio u svjetsku baštinu kao jedan od najbolje očuvanih romaničko-gotičkih gradova u srednjoj Europi. Zapravo je i stari grad Trogir mali otočić smješten između kopna i Čiova tako da je do nedavno Čiovo zapravo bilo spojeno mostom s otočićem na kojem se nalazi stari grad Trogir, a on je bio spojen malim mostićem s kopnom. Sve to u stvarnosti izgleda drugačije i teško je i stari grad i Čiovo danas smatrati otocima.
U cijeloj toj kakofoniji divlje izgradnje, poludivlje dogradnje i legalne izgradnje koja često izgleda kao divlja izgradnja, teško je naći djelić kopna koji pruža onu staru iskonsku sliku mira, tišine, mirisa drače i bora prženih Suncem i mora bez grubog zadiranja čovjeka u ono što je stvoreno samo sebi na divotu. Jedino takvo mjesto na Čiovu pronaći ćete na njegovom samom kraju, na jugoistoku otoka uz crkvu Gospe od Prizidnice. Svetište i crkva Gospe od Prizidnica izrasli su u sklopu istoimene pustinje koju su u 16. stoljeću osnovali poljički svećenici glagoljaši. U crkvi se nalazi središte pobožnosti – slika Majke Božje s Djetetom, takozvana Milosna Gospa. Slika se u sačuvanim dokumentima spominje prvi put 1750. u službenom pohodu splitskog nadbiskupa Pacifika Bizze, a datirana je kao vrlo vrijedan rad iz 14. stoljeća iz čuvene slikarske škole na Kreti. Na pročelju crkve nalaze se dva natpisa uklesana u kamenim pločama. Stariji u prijevodu glasi: Svećenik Juraj Stojdražić dođe u ovu pustinju i sagradi ovaj hram na čast bezgrešnog začeća Djevice Marije 1546. godine. Zavjetni darovi u crkvi i u pastoralnoj dvorani prikazuju da su se mnogi u svojim teškim životnim prilikama zavjetovali Gospi od Prizidnice. Kasnije su dolazili zahvaliti donoseći darove koji svjedoče njihove životne ugroze, teškoće i sretne završetke. U crkvi na oba zida brojne su makete brodova koji svjedoče stoljetnu zahvalu pomoraca, mornara i ribara, onih koji su preživjeli oluje, orkane i nevere raznih mora svijeta. Ovdje posebnu težinu imaju riječi: “Sačuvaj me Bože morskih dubina i ljudskih plićaka”. Ovaj mali sakralni sklop djeluje potpuno integrirano u predivan okoliš i daje mu drugu, dodatnu duhovnu dimenziju. Kako mi ronioci, za razliku od pomoraca, volimo morske dubine, naša zahvala bi vjerojatno zvučala nekako drugačije.
Mala Kluda (Pišćena Mala)
Sidrenje je na jugoistočnoj punti Male Kude, zapravo otoka koji se službeno zove Pišćena Mala i nalazi se jugoistočno od Klude. Ovdje se roni na produženoj podvodnoj ruci otoka. Sjeverna strana je ronilački neatraktivna, ali zato južni podvodni produžetak Male Kude predstavlja dobru ronilačku lokaciju.
Ovdje se mogu vidjeti brojni jastozi, a relativno lako ih je zamijetiti zbog dugih ticala koja često vire iz rupa u kojima se skrivaju. Na kraju zida koji je podvodni produžetak otoka, a na 40 metara u pijesku se nalaze crvene gorgonije. Po povratku u plićaku mogu se vidjeti velike plove fratara, šaraga i piceva, što će nas pratiti na većini ronjenja na ovom području.
Ovo podmorje obiluje plovama bijele ribe kakve se rijetko vide na drugim lokacijama. Ovdje možete vidjeti i relativno rijetku vrstu spužve (Calyx nicaeensis), čašku koja je ime dobila po specifičnom izgledu vaze ili kaleža i jedina je takvog oblika u Sredozemnom moru. Ova smeđa spužva naraste u visinu do 25 centimetara s promjerom do 15 centimetara.
Belasova punta / Crvena stijena
Ove dvije lokacije se nalaze na samom Čiovu. Kad se krene iz uvale Mavarčice prema istoku ubrzo se dolazi do lokacije Crvene stijene prepoznatljive po crvenoj boji kamena uz samu obalu mora. Odavde se može roniti dalje prema istoku ili prema zapadu prema Belasovoj punti. Mi smo krenuli prema zapadu roneći uz zid dubine do 30 metara. Zid je nevelike dubine, vidljivost je relativno loša, ali sve ostalo je daleko bolje.
Zidom dominiraju brojni procjepi, kaverne, polušpilje i prevjesi s pješčanim dnom. Moguće je vidjeti jastoge, morske mačke, razne puževe stražnjoškržnjake, grbave aksinele, grmolike mahovnjake i žute koraste moruzgve po stijenama kao i veliko jato fratara kako patrolira uz Belasovu puntu kod koje smo izronili.
Olupina Dube / Kraljevac
O brodu Dube nismo uspjeli naći nikakve zapisane informacije pa podatke koje slijede ipak treba uzeti sa stanovitom rezervom. Brod Dube je za vrijeme domovinskog rata prevozio izbjeglice iz Albanske luke Drač u Italiju. Putem ih je uhvatilo nevrijeme te je kapetan par dana skrivao brod kod Palagruže. U međuvremenu su na brodu ostali bez vode i hrane pa je kapetan odlučio spasiti izbjeglice i uploviti u Višku luku. Hrvatska je konfiscirala brod, nakon čega ga je na licitaciji kupio poduzetnik iz Splita. Brod je bio usidren u luci Zenta spreman za preuređenje u turistički brod, a onda je taj poduzetnik umro. Dok je bio u Zenti na vezu zakazale su brodske pumpe i brod je potonuo. Supruga nije mogla snositi troškove vađenja broda i veza pa ga je htjela prodati ili pokloniti Hrvatskoj ratnoj mornarici kao metu za bojevo gađanje. HRM nije želio preuzeti brod pa je spletom raznih okolnosti vlasnik jednog ronilačkog centra iz Trogira uspio doći do broda i ishoditi sve dozvole za njegovo potapanje, što je i danas Sizifov posao, a u to vrijeme je bilo još i teže.
Prije potapanja brod je očišćen i odmašćen. Dube je trebao biti potopljen na dubini od 30 metara kod otočića Kraljevca koji je smješten južno od uvale Krušice na Čiovu. Pri potapanju brod se nije otkvačio na vrijeme pa su ga morske struje zajedno s brodom koji ga je vukao odmakle dalje od predviđene lokacije i smirio se na dubini od nešto više od 50 metara. Samim time brod je izgubio osnovnu funkciju jer najveći broj ronilaca ne roni na takvim dubinama. Druga mana ronjenja na ovom brodu je loša vidljivost koja je prisutna stalno. Sve to će ipak teško odvratiti ronioce koji vole roniti na olupinama od ronjenja na ovom pedesetmetarskom brodu.
Dube je brod na kojem se ne roni često zbog navedenih razloga. Upravo zato za Dube nije privezano fiksno uže i bova, već se na licu mjesta baca uže s utezima i bovom kako bi se po užetu ronioci spustili do broda. Na žalost, ovo ronjenje ne pruža onaj fascinantan pogled s visine na trup ili njegov veći dio jer se brod počinje nazirati tek kad ste praktički na njemu.
Jarboli su pri potapanju odrezani kako ne bi smetali u plovnom kanalu i nalaze se položeni na palubi broda. U središnjem dijelu broda nedostaje dio pokrova palube. Nadgrađe je kompaktno i u dobrom stanju kao i veliko vitlo i soha. Zbog loše vidljivosti i sedimenta ne preporučuje se spuštanje u potpalublje.
Sveta Fumija
Istočno od Kraljevca nalazi se još jedna interesantna ronilačka i povijesna lokacija. Radi se o otočiću Sveta Fumija. I ovaj je otok udaljen tek tristotinjak metara od jugozapadne obale Čiova. Ime otoka dolazi od sv. Eufemije, titulara ranokršćanske crkve i samostana čije se ruševinu još uvijek razabiru na otoku. Fumija je mjesto vrlo rane pojave pustinjaštva gdje su potom došli trogirski benediktinci samostana sv. Ivana. Oni su ondje imali gospodarski posjed s crkvom te su boravili na otoku povremeno, tijekom poljoprivrednih radova i sezone izlova ribe. Na samoj Fumiji nalazi se jedna pećina u kojoj se sakupljala voda i manje plodne površine pa je ovo mjesto bilo itekako pogodno za organiziranje redovničkog života. Brojni nalazi antičke keramike i amfora uz obalu otoka Fumije otvaraju pretpostavku da je ova redovnička nastamba nastala na temeljima neke rimske gospodarske vile. Ruševine ranokršćanske crkve nalaze se na južnoj strani otočića. Sačuvani su i okolni zidovi, ostaci skromnog samostana uz koji je stajala i cisterna.
Sidrenje je na jugoistočnom rubu otočića i odmah možete zaroniti na pet metara te se udaljiti od otoka po pijesku i travi do nekakvog kamenog zida nalik kruništu na srednjovjekovnim zidinama. Nakon obilaska te prirodne fortifikacijske brane spuštate se na 25 metara gdje počinje zid. Ovo nije kompaktan, vertikalan, kameni zid, već razlomljeni zid podijeljen brojnim pješčanim terasama. I ovdje se mogu vidjeti jastozi, brojna sitna riba i veliki broj raznovrsnih šarenih malenih puževa stražnjoškržnjaka. Veliku plovu bijele ribe je prava rijetkost sresti na Jadranu, ali općenito ih na ronjenjima u ovom akvatoriju možete vidjeti iznenađujuće puno.
Dalje se roni prema plićaku uz hobotnice i traži se zapravo glavni razlog posjeta ovoj lokaciji. I stvarno, između trava često možete vidjeti morske konjice. Kod ljudi su ogromni muški trbusi uglavnom rezultat ogromnih količina ispijene pive, ali kod morskih konjica u njima se nalaze mladunci. Već je legendarna ta njihova muška “trudnoća”. Morski konjici su sramežljive životinje, a kako ne plivaju brzo i ne mogu pobjeći, jedino im preostaje kamuflirati se u travi i okretati glavu od ronilaca. Riba ima stvarno raznih oblika, ali morski konjici od svih riba najmanje sliče na ribe. Kao i sve ribe imaju plivaći mjehur i dišu pomoću škrga, ali oblikom tijela, konjskom glavom i time što im vrat, tijelo i oči pokrivaju koštane pločice izdvajaju se kao posebnost unutar više – manje ujednačenog ribljeg svijeta. Kod nas se u plitkim staništima kao što su morske cvjetnice služe svojim repom da se usidre, a to čine zato da ih, kako su slabi i spori plivači, morske struje ne bi nekontrolirano odnijele iz sigurnog zaklona i staništa. Male leđne peraje koriste za plivanje, a kormilare prsnim perajama. Iako je frekvencija rada leđnih peraja čak do 70 pomaka u sekundi, teško postižu brzinu veću od nekoliko metara na sat. Unatoč svojoj “supersoničnoj” sporosti, dobri su lovci koji čak u 90 % slučajeva uspiju uhvatiti svoj plijen, a najčešće rakove veslonošce. Kako nemaju zube, hrana im se mora brzo raspasti da bi ju uspjeli probaviti.
Ovaj otočić spada u područje općine Okrug, a na njihovom grbu se na plavoj pozadini šepiri upravo žuti morski konjic. Ne vjerujemo da je to slučajnost!
Šolta, Šarac (Kamičić)
Kamičić je malen otočić ovdje pod pseudonimom Šarac, a nalazi se južno od otoka Balkuna koji se ukotvio ispred južne strane ulaza u uvalu Maslinica. To je samo jedan od Kamičića rasutih diljem Jadranskog mora pa mu ribarski pseudonim Šarac donekle stvara odmak od istoimenih hridi i otoka. Po slobodnoj percepciji generala JNA, ovaj Kamičić s neba ima konture broda pa ga je za vrijeme Jugoslavije Jugoslovensko ratno zrakoplovstvo koristilo kao metu za napade zrakoplovima na brodove. Za vrijeme vježbi nisu se koristile prave bombe, već bombe izlivene od betona.
Rezultat toga je prvi nenamjerni podvodni muzej kakvi se danas otvaraju diljem svijeta s podvodnim skulpturama izrađenim od tehnobetona. Doduše ovdje brojne “skulpture” imaju samo jedan jedini oblik – oblik avionske bombe veličine i oblika otprilike ronilačke boce od 18 litara. I stvarno, u podmorju otočića se na svim dubinama mogu vidjeti betonske bombe srasle sa stijenama, podmorjem i brojnim organizmima koji su na njima našli svoje životno stanište.
Ovdje je moguće napraviti više različitih odličnih ronjenja. Vidljivost je odlična, a raznolikost i bogatstvo biljnog i životinjskog svijeta iznimno. Ako se roni na njegovom jugoistoku, spušta se po zidu desnim ramenom do dvije polupećine čiji se vrh nalazi na 22 metra, a dno na 40 metara. Pod svjetlom njihovom unutrašnjošću dominiraju žuta, plava, narančasta i crvena boja spužvi, žarnjaka i bodljikaša. Po zidovima rastu morska stabalca, a gorgonije se nalaze na dubinama od 35 do 60 metara gdje je dno ovog zida. Matulčići sa svojim velikim crnim okom, kirnje i murine u društvu kozica nastanjuju rupe ovog zida. U plićaku obitavaju velike plove salpi, piceva i fratara.
Ako se roni na njegovom sjeveroistočnom kraju, prvo se spušta uz još jedan izuzetan zid da bi se na 50 metara došlo se do uzvisine koja djeluje kao vrt u kome je netko posadio gorgonije. Na povratku gorgonije zamjenjuju bijela morska stabalca, a škarpine su i ovdje nezaobilazan “asesoar” svakog ronjenja.
Šolta, Bunker
Za vrijeme Jugoslavije JNA je gradila cijeli niz bunkera, uglavnom po južnim stranama naših otoka kako bi se zaštitila od eventualnog napada Italije. Talijani su napadali onda kao i danas – ribe, školjke i rakove, tako da ti silni bunkeri zapravo nisu nikada poslužili svojoj pravoj svrsi.
U uvali Marinča na Šolti nalazi se jedan od tih bunkera iznad kojeg se nalazilo mitraljesko gnijezdo, a ispod njega odlična ronilačka lokacija. Brod se veže na ostacima vojnog privezišta gdje se i zaranja. Ovdje se prvo prolazi ispod dva vrlo zanimljiva odvojena prevjesa koji počinju na 20, a završavaju na 60 metara.
Nakon toga se udaljava od zida kako biste došli do ogromne, gotovo pravilne kugle promjera 22 metra. Kugla je obrasla velikim brojem žutih promjenjivih sumporača. Oko nje patroliraju velike plove male ribe. Svaku rupu čuvaju jere kirnjice, vjerojatno najljepše ribe Jadrana, ali i cijelog Sredozemlja. Pod svjetlom ronilačkih svjetiljki dolazi do punog izražaja njihova ljepota, što zbog crvenih leđa, bokova zlatnog odsjaja, roza trbuha i žutih crta na glavi, što zbog repa u obliku srpa kod kojeg je u mužjaka donji krak repa znatno duži i izuzetno duge trbušne peraje.
Nakon obilaska kugle izuzetno bogate životom stiže se do trećeg prevjesa gdje se može uživati u pogledu na jastoge, škarpine i kanjce. U plićaku se nalaze brojne škarpinice, a uz dobru vidljivost podmorje pršti bojama kao da ste u tropima.
Više o Trogiru, Čiovu, Šolti i ronjenju u tom akvatoriju uz mnoštvo prekrasnih fotografija potražite u 47. broju SCUBAlife magazina.
Damir Šantekje iskusni ronilac i putopisac koji roni i piše o ronilačkim lokacijama širom svijeta, a posebna su mu strast ronjenja na neobičnim destinacijama poput Zelenortskih otoka, Kolumbije, Zimbabvea..., ali voli roniti i pisati i o ronjenju u Jadranu, a i u muljevitim austrijskim, mađarskim, hrvatskim... jezerima i rijekama.
