Laguna Truk (ili kako ga domoroci nazivaju “Chuuk”) nalazi se oko 1800 kilometara sjeveroistočno od Nove Gvineje, dio je Karolinškog otočja i jedno je od rijetkih sigurnih sidrišta u središnjem dijelu Tihog oceana.
Kao državica Chuuk sastavni je dio Ujedinjenih država Mikronezije. Atol se sastoji od lanca koraljnih grebena ukupnog opsega 225 kilometara s prirodnom lukom i skupinom otoka usred nje. Laguna je dimenzija 79 puta 50 kilometara, a ukupno broji 99 većih i manjih otoka i otočića. Najveći su otoci Moen, Fefan, Dublon, Uman, Param i Tsis. Sami otoci su površine 127 kvadratnih kilometara te broje oko 47.000 stanovnika. Naseljeni su više od 2000 godina. Prvi kolonizatori, Španjolci, morali su nakon Španjolsko-američkog rata 1898. ustupiti otoke Njemačkoj, a poslije Prvog svjetskog rata odlukom Lige naroda otoke preuzimaju Japanci koji Truk pretvaraju u pomorsku bazu. Poslije predaje Japana otočjem neko vrijeme upravljaju Amerikanci, da bi osnivanjem Ujedinjenih država Mikronezije Truk postao njenim sastavnim dijelom.
Iako se američki utjecaj na Truku osjeća i danas, svakodnevica na Truku djeluje vrlo skromno pa čak i poprilično bijedno. Većina ulica u glavnom gradu na najvećem otoku Moen (danas Weno) izgleda katastrofalno, asfalta gotovo nema, rupe na kolniku su duboke i po 30-40 centimetara, a ni jedna pokrajnja ulica nije asfaltirana tako da se u vrijeme čestih kiša krećete doslovce u blatu.
I kuće stanovnika izgledaju bijedno; u gradu su najbolje očuvani objekti oni koji su građeni od armiranog betona u doba japanske okupacije, dok su kuće sagrađene poslije rata izgrađene od onoga što je taj čas bilo pri ruci – ljepenke, valovitog lima, starih kontejnera, otpadnog željeza i opeke. Jedine dobro izgrađene kuće su one u kojima borave razne religiozne misije, a obično se uz njih nalaze i škole.
No, stanovnici se doimaju posve zadovoljni stanjem i uvjetima u kojima žive i izgleda da ne čine ništa da bi živjeli bolje. Osim toga, hrane ima dovoljno – laguna je bogata ribom, kokosovi orasi i banane rastu samoniklo, a ono malo što treba za svakodnevni život uglavnom se uvozi iz Japana, Južne Koreje i SAD-a. Kad ste na Truku, najbolje je da zaboravite na mobilne telefone i internet vezu. Povremeno je ima u resortima, ali to je sve.
Danas je džungla gotovo posve obrasla ruševine starih japanskih utvrđenja i same pomorske baze tako da ćete u Dublonu vidjeti samo nekoliko bunkera na samoj obali i ostatke skladišta goriva. Vidi se na svakom koraku da je nekada tu postojao grad s uređenim betonskim ulicama, hidrantskom mrežom i zgradama, ali danas je to samo hrpa ruševina koju je preraslo gusto raslinje. Poletno sletna staza na otočiću Eten posve je prekrivena šumom palmi između kojih su trošne kućice stanovnika otoka. Iako znamo da su sve japanske topničke baterije još uvijek netaknute i nalaze se i danas na svojim položajima, niti do jedne nije prokrčen nekakav puteljak, a neke su od obale udaljene jedva stotinjak metara. Domoroci koji tamo žive zadovoljni su kad dobiju dolar za snimanje japanskog bunker kraj njihove kuće, iako je posve jasno da bi mogli zaraditi barem deset puta više da su prokrčili put do obližnje baterije s velikim dalekometnim topovima, ali oni su za takav pothvat posve nezainteresirani.
Središnji strateški položaj Truka omogućavao je Japancima u vrijeme Drugog svjetskog rata da s njega poduzimaju napade u bilo kojem smjeru po cijelom Tihom oceanu pa je i iznenadni japanski napad na Pearl Harbor 7. prosinca 1941. započeo upravo s Truka. Američki napad na Truk tri godine kasnije predstavljao je svojevrsnu odmazdu za sramotu nanesenu uništenjem velikog dijela američke ratne flote na Havajima. Truk je raspolagao zavidnim remontnim brodogradilištem i tu su obavljani popravci i na najvećim bojnim brodovima i nosačima aviona Kombinirane flote oštećenim u pomorskim bitkama na Pacifiku. Ujedno je Truk služio i kao logistička baza s ogromnim skladišnim kapacitetima iz koje su se snabdijevali garnizoni na udaljenim pacifičkim otocima sve do Guadalcanala. Zbog svoje snage i strateškog značaja Truk je tako u američkim krugovima bio poznat i pod nazivom “Gibraltar Pacifika”.
Kada su početkom veljače 1944. prvi američki izviđački zrakoplovi počeli nadlijetati lagunu Japanci su reagirali povlačenjem svih velikih ratnih brodova prema Japanu (na otočje Palau), pravilno zaključivši da se uskoro mogu očekivati zračni napadi na Truk. U laguni su ostali usidreni samo brojni transportni brodovi i tankeri čije su se posade nadale da će doći na red za iskrcaj tereta prije nego uslijedi američki napad. No, samo manji dio transportnih brodova uspio je otploviti prije početka ovih zračnih napada.
Naime, 17. i 18. veljače 1944. američka ratna mornarica izvela je jedan od najvećih zračnih napada avionima s nosača od početka Drugog svjetskog rata. Ukupno devet nosača aviona praćenih s dva najnovija bojna broda Iowa i New Jersey, krstaricama Minneapolis i New Orleans te većeg broja razarača poslano je na strateški važan zadatak: neutralizirati pomorsku bazu Truk, najveće japansko ratno uporište izvan Japana. I u samo dva dana više od 450 američkih aviona pretvorilo je japansku bazu u masu spaljenih ruševina. Potopljeno je više od 50 japanskih brodova, pretežno transportnih, uz relativno malu cijenu od 25 srušenih američkih aviona. Uz to, na zemlji i u zraku uništeno je preko 250 japanskih aviona.
Truk je poslije napada 17. i 18. veljače 1944. ostao većim dijelom razoren, ali nije se predao. Smatrajući da je još uvijek previše jak, Amerikanci su ga još nekoliko puta napali teškim bombarderima, ali su ga zatim zaobišli i nastavili s osvajanjem otoka na svojem putu prema konačnom cilju: Japanu. Odsječeni od Japana, vojnici, mornari i domoroci polako su mjesecima skapavali od gladi. Kada je 2. rujna 1945. Japan napokon kapitulirao, predao se i posve iscrpljeni garnizon na Truku.
Razlog zbog kojega je Amerikancima bilo toliko stalo do uništenja Truka ležao je u njegovoj snazi i strateškom položaju. Japan je zauzeo njemačku koloniju Truk odmah po završetku Prvog svjetskog rata budući da je u ratu bio na strani pobjedničkih sila Antante. Početkom dvadesetih godina Japanci su na Truku, na središnjem otoku Dublon, započeli graditi veliku pomorsku bazu s mnogobrojnim skladištima, remontnim radionicama i vojarnama. Do početka tridesetih izgradili su podmorničku bazu i cijeli grad na otoku Dublon, a u tijeku je bila i gradnja aerodroma na obližnjim otocima Moen i Param. 1940. godine je i maleni otok Eten pretvoren u aerodrom. Tako je do početka Drugog svjetskog rata Truk imao četiri aerodroma i dvije hidroplanske baze s više od 300 aviona, a svi otoci dobili su obalne baterije, podzemna skladišta i bunkere te otvorene, utvrđene položaje protiv neprijateljskog iskrcavanja. Japanskim garnizonom od 27.856 ljudi zapovijedao je vice admiral Masami Kobayashi (potom vice admiral Chuichi Hara), a kopnenim snagama od 16.737 vojnika zapovijedao je general Kanenobu Ishuin.
Kako doći do Truka?
Jedini način za dolazak na Truk je avionom. Truk leži na posve suprotnoj strani svijeta u odnosu na Hrvatsku i Europu tako da je gotovo svejedno odaberete li rutu put istoka ili zapada. Okvirno možete računati da ćete s presjedanjima putovati skoro 48 sati.
Jedna od opcija je letjeti preko Dubaija do Manile, a iz Manile možete letjeti do Guama (otok na Pacifiku, američko tlo) pa onda s Guama do Truka.
Ronjenje na olupinama Truk lagune
Američki vojni ronioci prvi su posjetili potopljene brodove Truka tijekom šezdesetih godina 20. stoljeća, a s njima ronili su i snimatelji National Geographica. 1969. u laguni roni i Cousteauova ekspedicija koja je 1971. prikazala i prvi podvodni dokumentarac o izgubljenoj floti. Jedan od prvih posjetitelja potopljene flote bio je i domorodac Kimiuo Aisek, profesionalni ronilac i njegovo je zanimanje za olupine prešlo je u opsesiju istraživanja i pronalaženja novih olupina. Kimiuo je svoju strast postupno pretvorio u turistički biznis shvativši da se radi o jedinstvenom svjetskom podvodnom muzeju. Na malom prostoru promjera nekoliko nautičkih milja na morskome dnu leže ostaci više od 50 brodova, puno više aviona i ostataka japanskog ratnog stroja od kojih mnogi još nisu ni otkriveni.
Najveći broj olupina nalazi se oko otoka Dublon, Eten i Uman, na mjestima gdje su usidreni dočekali svoj kraj. Većina brodova leži na dubinama do 40 metara, a neki su toliko plitko da njihovi dijelovi vire iznad površine. Vidljivost je uglavnom vrlo dobra, ali ovisi o lokacijama olupina. Najbolja je na olupinama ispred same luke otoka Dublon, dok je nešto slabija na sjeveroistočnoj strani otoka, zbog morskih struja.
Iskusni voditelji ronjenja (uglavnom porijeklom s otoka) odlično poznaju poziciju svake olupine bez ikakvog GPS-a, iako niti jedna nije označena plutačom, niti je uz olupinu postavljen muring za brodice. Dnevno se obično može roniti četiri puta – tri dnevna i jedno noćno ronjenje. Roni se isključivo s 12-litarskim bocama, što je uglavnom dovoljno jer je većina olupina na dubinama do 40 metara pa se ronjenja planiraju tako da je prvo ronjenje najdublje i sa zrakom, a svako sljedeće s nitroxom i nešto je pliće. Na ronjenja se odlazi sedam metarskim aluminijskim gliserima sa snažnim 150 konjskim motorima koji do najudaljenije lokacije ronioce mogu prebaciti za najviše pola sata.
Za razliku od doživljaja na kopnu, ono što možete vidjeti u podmorju Truka zasjenit će sva vaša očekivanja. Impresivna je veličina olupina dugačkih i preko 120 metara, a većina njih je, usprkos brojnim ekspedicijama ronilaca, još uvijek uglavnom netaknuta i prepuna raznovrsnih ostataka tereta, vojnog naoružanja i opreme te svakodnevnih stvari članova posade. Truk je definitivno raj za ronioce na olupine i svjetska destinacija broj jedan. Nigdje na svijetu ne postoji tolika koncentracija olupina na tako malom prostoru kao na Truku. U narednih nekoliko redaka spomenuti ćemo samo najljepše olupine, iako i svaka druga olupina u laguni Truk zaslužuje barem po jedno ronjenje.
FUJIKAWA MARU
Japanski teretni brod potopljen na dubini od 34 metra zapadno od otoka Eten.
Najplići dio olupine je na devet metara. U prednjim skladištima nalaze se trupovi tri lovačka aviona tipa Zero i jedan tipa Claude, avionski motori, strojnice, torpeda, granate i streljivo manjeg kalibra. Strojarnica je izvanredna i prostrana, ali gornji dijelovi nadgrađa se urušavaju tako da je ulazak vrlo rizičan.
AIKOKU MARU
U vrijeme američkog napada imao je ukrcano oko tisuću japanskih vojnika.
Avionski torpedo pogodio ga je u pramčano skladište sa streljivom koje je eksplodiralo takvom snagom da je raznesen čitav pramčani dio broda. Nitko od ukrcanih vojnika i članova posade nije preživio ovu eksploziju. Ovaj veliki brod leži uspravno na dubini od 64 metra, dok mu je vrh nadgrađa na 40 metara. Vidljivost je gotovo uvijek vrlo dobra, ali smo se zbog ograničene količine zraka odlučili snimiti samo protuzrakoplovne topove na gornjoj palubi.
SAN FRANCISCO MARU
Jedna od najznamenitijih i najčešće fotografiranih olupina.
Ovaj teretni parobrod leži uspravno na 63 metra dubine s glavnom palubom na 50 metara. Vidljivost je uvijek veća od 25 metara. Prednje skladište puno je složenih mina i avio bombi, dok su u drugom skladištu složeni teretni kamioni. Na glavnoj palubi brod je imao ukrcana tri tenka tipa Ha-Go koji su još uvijek u dobrom stanju, a na samom pramcu je top kalibra oko 100 milimetara. Bilo nam je to jedno od najupečatljivijih ronjenja.
NIPPO MARU
Ovaj teretni parobrod leži na dubini od 42 metra s glavnom palubom na 28 metara, nagnut 15 stupnjeva na lijevi bok.
Vidljivost je odlična i prelazi 30 metara. Na njegovoj prednjoj palubi nalazi se maleni tenk čija kupola nema top (vjerojatno zapovjedno vozilo tenkovske postrojbe), a na krmenoj se palubi nalazi nekoliko lakih pješačkih topova koje je sila mora prilikom potonuća naprosto izmiješala i drugačije razmjestila po palubi. Njihove cijevi groteskno usmjerene prema površini kao da i danas prijete nevidljivom neprijatelju. Na izvrsno očuvanom komandnom mostu još se nalazi postolje i kružni mjedeni okvir kormila, kao i prekrasan strojarski telegraf obrastao crvenim spužvama. Zbog stanja očuvanosti naš tim jednoglasno je proglasio ovu olupinu najljepšom u laguni.
HOKI MARU
Bivši australski teretnjak Hauraki kojega je zaplijenila japanska pomoćna krstarica Hokoku Maru nakon čega je uključen u flotu transportnih brodova.
Leži na dubini od 40 metara ispred luke Dublon. Američke bombe prekinule su brod u dva dijela i teško oštetile nadgrađe, ali zadnja skladišta prepuna su građevinskih strojeva, bagera, valjaka i različite opreme. Skladištem dominira veliki buldožer ispod kojega se pažljivo može doprijeti do donjeg dijela skladišta s traktorima i kamionima još uvijek u nevjerojatno dobrom stanju. Tu vlada potpuni mrak tako da je ulazak samo za one s dobrim živcima i velikim iskustvom.
SHINKOKU MARU
Ovaj veliki motorni tanker od 152 metra dužine (iste je dužine kao i bojni brod Szent Istvan koji je najveća olupina u Jadranu) leži sjeverno od otoka Fefan na dubini od 38 metara na mjestu gdje morske struje donose obilje planktona sa sjeveroistoka tako da vidljivost ovdje ne prelazi 15-tak metara.
Strojarnica je prostrana, ali u njoj nema previše svjetla. Zapovjedni most leži na dubini od samo 12 metara i najljepši je dio olupine jer je bogato ukrašen mekim koraljima nevjerojatnih boja i nijansi. Na mostu se još uvijek nalaze tri strojarska telegrafa također obrasla spužvama i koraljima. Olupina ima lako dostupnu unutrašnjost te impozantne topove na pramcu i krmi.
G4M “BETTY” BOMBER
Japanski srednji dvomotorni bombarder tipa G4M (u nepoznavanju točnih japanskih oznaka Amerikanci su japanskim avionima davali kodne nazive radi lakšeg raspoznavanja pa su im davali muška i ženska imena; tako su ovaj tip nazvali “Betty”).
Leži na dubini od 15 metara ispred zapadnog praga piste na otoku Eten. Očigledno je avion bio u prilazu na maloj visini neposredno prije slijetanja kada su ga izrešetali američki lovci i avion je, izgubivši visinu, grubo udario u more oko 250 metara ispred praga piste. Od udarca u more otkinula su se oba motora koji danas leže oko 50 metara ispred ostatka olupine. Pilotska kabina također se slomila od udarca u more, dok su trup, krila i rep ostali u jednom komadu. Vidljivost je oko 20 metara pa se cijeli avion vidi već s površine. Može se lako ući u olupinu u kojoj je uvijek jato glassfish ribica. Aluminij je još uvijek u dobrom stanju, a pokraj aviona vidimo razne stvari koje su nesavjesni ronioci izvukli iz olupine – ploču s instrumentima, pilotsku stolicu, strojnice…
TORPEDNI BOMBARDER B6N TENZAN “JILL”
Na suprotnoj strani otoka Eten, oko 150 metara od istočnog praga piste, na dubini od 35 metara leži najbolje očuvani japanski avion do sada pronađen u laguni.
To je jednomotorni torpedni bombarder B6N Tenzan (američki kodni naziv “Jill”) koji je sletio na more neposredno nakon polijetanja s piste aerodroma Eten. Na zadnjem dijelu trupa još se vide rupe od metaka, ali avion je gotovo neoštećen sletio na more. Nažalost, vidljivost nikada nije savršena što je šteta zbog ljepote same olupine. Kabine su otvorene što je jasan znak da su članovi posade napustili tonući avion. Na trup je netko položio strojnicu zadnjeg strijelca koja je inače bila na postolju u zadnjoj kabini. Trup i krila su u dobrom stanju, a propeler je obrastao velikim spužvama.
Kada zaronite u bistre vode lagune Truk i kada pred vašim očima počnu prolaziti toliki spomenici uspješnog i temeljitog, ali posve sumanutog ljudskog razaranja, preplave vas osjećaji i postajete dio davne tragedije koja je zadesila tisuće vojnika s obje zaraćene strane. Njihovi ostaci razasuti po dnu lagune kao da opominju da nikada nije dosta opreza i mudrosti da se izbjegnu sukobi u kojima najviše stradavaju nedužni. Zato je danas laguna Truk svojevrsni spomenik strahotama rata koje niti jednog ronioca neće ostaviti ravnodušnim.
Više o ronjenju na najvećem svjetskom groblju olupina i spomeniku strahotama rata pročitajte u jedanaestom broju SCUBAlife magazina.
Danijel Frka je najpoznatiji istraživač povijesnih olupina u Jadranu, podvodni fotograf s mnoštvom osvojenih nagrada i autor knjiga o olupinama u Jadranu ('Tajne Jadrana' (2002.) i 'Blago Jadrana' (2012.)), a autonomnim ronjenjem bavi se od 1975. godine te ima više od 10.000 zarona.
