U večernjim satima 16. studenog 1984. u Murterskom moru nedaleko otočića Mrtovnjak potonuo je talijanski brod za prijevoz ukapljenih plinova pod tlakom (LPG).

Plinski tanker Brigitta Montanari s 1390 tona ukapljenog plina vinil-klorid-monomera (VCM) završio je na 82 metra dubine na poziciji 43° 42′ 46,50″ N, 15° 33′ 57,31″ E. U trenutku katastrofe na brodu se nalazilo ukupno 12 članova posade od kojih je devet spašeno. Tijela dvojice pronađena su kasnije, dok je jedan član posade zauvijek nestao u plavoj grobnici.

U vrijeme nesreće vremenski uvjeti bili su optimalni. Prilikom traganja za uzrokom potonuća isključen je sudar brodova jer u blizini nije zapažen niti jedan drugi brod. S obzirom na podatke u kasnije pronađenoj teretnici broda pretpostavlja se da je potonuće prouzročeno gubitkom stabiliteta zbog nastanka slobodnih površina uslijed nepravilno ukrcanog tereta (plina) u pramčani i krmeni palubni skladišni tank pa je prilikom oštrog manevra skretanja, odnosno otklona kormila poremećena metacentarska visina.

Naknadno se doznalo da je brod plovio iz smjera sjevera, od Zadra put Splita te da je tijekom vožnje dobio nalog da promijeni kurs i krene na iskrcaj tereta u Gaženicu kod Zadra. Svi ostali eventualni uzroci potonuća objavljeni u dnevnom tisku i ostalim medijima više su plod slobodnih i nestručnih nagađanja.

Zbog izuzetno opasnih svojstava tereta i lokacije potonuća (NP Kornati), naseljenih mjesta na okolnim otocima (Žirje, Kaprije, Murter), potonuli brod predstavljao je pravu ekološku bombu. Prilikom brodoloma došlo je i do narušavanja same strukture broda, odnosno čvrstoće trupa i do oštećenja cijevne i ventilne armature.

Ministarstvo pomorstva, odnosno ondašnji Sekretarijat za pomorstvo pri vladi SR Hrvatske pravodobno je reagiralo. Budući da se na zahtjev za uklanjanje potonulog broda talijanski vlasnik oglušio, ministarstvo je naložilo Lučkoj kapetaniji Šibenik da izda rješenje s nalogom za uklanjanje broda tada jedinom ovlaštenom poduzeću za takve poslove, splitskom Brodospasu.

Stradavanje ronilaca Jugoslavenske Ratne Mornarice

Prilikom površinskog izviđanja uočeni su na površini mjehurići plina koji su dolazili s oštećenog broda. Kemijskim monitoringom ustanovljena je koncentracija od oko 80 ppm, ali kako se plin odmah raspršio u zraku, ta se količina smatrala bezopasnom.

Prvo spuštanje na brod i izviđanje položaja broda izvedeno je pomoću mini spasilačke podmornice Marmaid-VI spuštene sa spasilačkog broda PS-12 bivše JRM (Jugoslavenske Ratne Mornarice). Tanker je prilikom potonuća udario krmom u dno, a zatim legao na desni bok. Bili su vidljivi mjehurići plina koji su izlazili iz potpalublja pa je bilo za pretpostaviti da je došlo do oštećenja jednog od potpalubnih tankova. Sve to dodatno je zakompliciralo situaciju i povećalo složenost izrade projekta podizanja.

Dogovoreno je da je nužno provoditi neprestani kemijski monitoring vode i zraka pri svakom dolasku na poziciju potonuća te opremiti i pripremiti sve sudionike za slučaj veće erupcije plina. U tu svrhu na samoj poziciji obavljanja radova izvođene su vježbe uzbunjivanja uz supoziciju većeg prodora plina iz potonulog broda, odnosno trenutnu upotrebu zaštitnih dišnih aparata za svakoga tko se tada nalazio na palubi radnog objekta. Za te zadatke angažirani su laboranti ondašnje tvornice Jugovinil iz Kaštel Sućurca koji su svoj posao obavljali vrlo profesionalno.

Budući da Brodospas u to vrijeme nije imao osposobljene ronioce za dubine veće od 70 metara, u dobroj namjeri pristupilo se dogovoru o suradnji s tadašnjom JRM. Ona je imala spasilački brod PS-12 opremljen i osposobljen za dubinsko ronjenje s umjetnim plinskim mješavinama i za saturaciju na dubinama većim od 100 metara. Prema prvobitnom dogovoru radove na dubini potonuća od 82 metra trebali su izvoditi ronioci JRM, a u drugoj fazi, na dubini od 55 metara, radove i ronjenja preuzeli bi ronioci Brodospasa. Slijedom nesretnih okolnosti na samom početku izvođenja radova na podizanju Brigitte Montanari u rujnu 1985. godine došlo je na ronilačkom brodu PS-12 do neočekivanog udesa. Ronilačko zvono nekontrolirano je lansirano s radne dubine od 82 metra na površinu prilikom čega su smrtno stradala dva vojna ronioca. Radovi su tada prekinuti.

Pripreme za vađenje Brigitte Montanari

Nakon tragičnog stradavanja ronilaca bivše JRM Sekretarijat za pomorstvo SR Hrvatske prikupljao je ponude od stranih tvrtki koje su se odazvale pozivu za podizanje broda zajedno s opasnim teretom. Stigle su četiri ponude (dvije od francuskih tvrtki Doris i Comex te dvije od talijanskih tvrtki Micoperi i Rana), no ponuđene cijene bile su previsoke. Stoga je odlučeno da posao preuzme domaća tvrtka, splitski Brodospas.

Tako je Brodospas krajem 1985. godine započeo s pripremama za samostalno izvršenje ove tehnički vrlo složene operacije. Nabavka nužne opreme i osposobljavanje ronilaca trajalo je cijelu 1986. godinu. Tada je aktiviran Brodospasov sustav za kratkotrajno dubinsko ronjenje tipa Galeazzi, ronilačko zvono i pripadajuće dekompresijske komore. Za kompletan sustav pribavljeni su potrebiti certifikati i dozvole. Ronioci su u tadašnjem Institutu za pomorsku medicinu u Splitu prošli teoretsku i praktičnu obuku za tehnologiju ronjenja na plinske mješavine. Glavni mentor obuke bio je poznati liječnik, specijalist hiperbarične medicine prof. dr. Stracimir Gošović. Prijašnji udes koji je rezultirao gubitkom života ronilaca ponukao je Brodospasove djelatnike da ozbiljno shvate težinu i opasnost predstojećeg posla. Stoga su nužne pripreme bile temeljite i dugotrajne.

Prvobitnim projektom bilo je predviđeno da se brod s desnog boka okrene na ravnu kobilicu, a zatim pomoću uzgonskih čeličnih cilindara nosivosti 2×300 tona i 2×200 tona podigne na dubinu 30 metara s koje bi se VCM prepumpao u sličan brod za prijevoz ukapljenog plina. Tek tako prazan brod bio bi bezopasan za podizanje na površinu.

Prethodnim izviđanjem ustanovljeno je curenje plina iz potpalublja. Plin nakupljen u takozvanom “potpalubnom plinskom jastuku” bilo je nužno eliminirati. Radovi su izvršeni u rujnu 1987. godine kada je paluba probušena pneumatskom bušilicom, postavljen priključak s ventilom i gumiranim crijevom spojen s površinom. Na površini je pripremljen plamenik s bakljom na kojoj je sagorijevao nakupljeni plin.

Nakon eliminiranja nakupljenog plina moglo se pristupiti postavljanju dvaju uzgonskih čeličnih 200 tonskih cilindra pomoću kojih je brod s desnog boka postavljen na ravnu kobilicu.

Tanker Brigitta Montanari uspješno je uspravljen 17. studenog 1987. Do kraja iste godine izvršeni su ronilački radovi na postavljanju čeličnih braga ispod trupa broda neophodnih u drugoj fazi njegovog podizanja. U siječnju i veljači 1988. radovi su prekinuti zbog nestabilnih vremenskih uvjeta i otvorenosti pozicije potonuća.

Podizanje broda

Postavljanje četiri čelična uzgonska cilindra za podizanje broda s dubine 82 metra na dubinu 55 metara nastavljeno je 15. ožujka 1988. To je svakako bila najteža, najriskantnija i tehnički najsloženija faza posla.

Dva 300 tonska čelična cilindra postavljena su poprečno na uzdužnicu broda, jedan po pramcu, drugi po krmi, oba na dubini od 55 metara. Dva 200 tonska čelična cilindra također su postavljena poprečno, jedan oko četiri metra od krmenog nadgrađa, a drugi u visini pramčanog skladišnog tanka na dubini od 65 metara. Prije početka pirenja cilindara sa zrakom, odnosno operacije podizanja broda na dubinu 55 metara, pramčani i krmeni cilindri povezani su s dvije plovne dizalice iznad njih. Dizalice su imale kod natega funkciju “pilot cilindara”, odnosno amortizera, kako nakon potpunog tlačenja podvodnih cilindara ne bi došlo do nekontroliranog dinamičkog udara što je kritičan moment za lomljenje čeličnih braga.

Brage provučene ispod broda i uhvaćene na cilindre bile su promjera 86 milimetara. Ravnomjernim tlačenjem cilindara zrakom cijeli sustav je doveden na dubinu od 55 metara, a onda su 300 tonski uzgonski cilindri zaplivali na površini i preuzeli na sebe nosivost kompletne težine potonulog broda.

Nakon toga je Brigitta Montanari 8. svibnja 1988. otegljena pod vodom u uvalu Remetić na otoku Kaprije i nasukana na dubini od 55 metara. Dužina podvodnog tegljenog puta bila je šest nautičkih milja, a brzina teglja jedan i pol čvor. Tegljenje je prošlo bez ikakvih problema, sve brage i cilindri izdržali su opterećenje težine broda.

Rutinskim ronilačkim pomorskim radovima brage su “skraćene”, a cjelokupan sustav je pomaknut u istoj uvali s 55 metara na 30 metara dubine. Na poziciju “visećeg” potonulog broda doplovio je talijanski LPG tanker Capo Verde na koji je s Brigitte Montanari u vremenu od 10. do 14. lipnja 1988. prepumpan preostali VCM od oko 900 tona.

Prepumpavanje je izvedeno pomoću upumpavanja morske vode u skladišne tankove potonulog broda na kojima su na postojeće ventilne stanice dodani ventili i priključci te potrebna drenažna armatura – cijevi.

Nakon ispumpavanja cjelokupnog opasnog tereta moglo se sa sigurnošću pristupiti podizanju tankera na površinu. Jednom podfazom kraćenja braga i cilindara na njima brod je s 30 metara doveden na 20 metara dubine. Završne pripreme za konačno podizanje broda na površinu odvijale su se od 18. do 24. lipnja 1988. kada su prebacivani 2×300 tonski čelični uzgonski cilindri na bokove trupa broda. Za dodatan uzgon podizanja korišteni su potpalubni tankovi plina koji su tlačeni zrakom.

Nakon tlačenja cilindara i tankova Brigitta Montanari je 28. lipnja 1988. u uvali Remetić na zadovoljstvo svih sudionika akcije opet ugledala svjetlo dana. Njen trup je onda ispumpan, sanirana su oštećenja i deformacije na trupu te spriječen daljnji prodor vode. Tanker je doveden u plutajuće i plovno stanje. Zatim je 17. srpnja otegljen u rezalište brodova u Splitu gdje je nakon degazacije tankova plina izrezan u staro željezo.

Tehničke karakteristike LPG tankera Brigitta Montanari

Gradnja broda – 1970. godine, Papemburg, Njemačka
Istisnina – 1502 DWT
Dužina – 68,71 metar
Širina – 11,50 metara
Visina – 6 metara
Srednji gaz – 5,00 metara
Prosječna brzina – 11,5 čvorova.
Glavni pogonski stroj – Deutz – RBV8M545, 1500 KS pri 380°/min.
Namjena – Brod je bio namijenjen za prijevoz ukapljenih plinova pod tlakom (butan, propan, propilen, amonijak i VCM). Za tu svrhu opremljen je s četiri skladišna tanka; dva ispod palube simetrično raspoređena po uzdužnici broda, svaki kapaciteta 523 tone, dva razmještena iznad palube po središnjici broda, pramčani zapremine 202 tone, krmeni 247 tona.
U trenutku potonuća luka upisa broda bio je Trst, a vlasnik broda talijanska tvrtka Cispa Gas Transport S.p.a. iz Trsta.

Ronjenje prilikom vađenja Brigitte Montanari

Ronjenje je izvođeno s prijenosne platforme na kojoj je bio ugrađen sustav dekompresijskih komora i zvona. Sustav je bio talijanski Galeazzi (La Spezia), a Brodospas ga je kupio još 1974. godine. Sastojao se od tri dekompresijske komore i ronilačkog zvona. Veća komora promjera 1730 x 2170 milimetara služila je za profilaktičku dekompresiju. Manja komora promjera 1730 x 1280 milimetara služila je kao prolazna komora iz zvona u profilaktičku komoru. Treća, nešto veća komora promjera 1730 x 1450  milimetara  bila je “stand by” za potrebe eventualne terapeutske rekompresije.

Ronilačko zvono promjera 1280 x 2500 milimetara imalo je zapremninu 3,29 metara kubičnih, a njegova težina na suhom bila je 3,7 tona, dok je u vodi imalo nizgon od 350 kilograma. Uz navedene komore i zvono sustavu su pripadali i spremnici zraka – 12 boca po 70 litara radnog tlaka 200 bara. Zvono se spuštalo pomoću elektrohidrauličnog vitla snage 38 kilovata (380/220 V). Težina cijele platforme iznosila je 28 tona i bila je fiksno ugrađena na pramčani dio matičnog radnog broda – plovne dizalice “Dvainka” koja je imala glavni kran dizanja kapaciteta od 60 tona.

Separatno sustavu su pripadali niskotlačni i visokotlačni kompresori te banke raskova s plinskim mješavinama za ronjenje i dekompresiju. Jedan visokotlačni kompresor bio je proizvod tvrtke Junkers, model 4FK 115 (Q = 110 m3/h, radni tlak 200 bara). Drugi visokotlačni kompresor bio je proizvod tvrtke Bristol-SG, model BM4S (Q = 17 m3/h, radni tlak 300 bara). Dva niskotlačna kompresora bila su također Bristol-SG (Q = 37 m3/h, radnog tlaka 30 bara). Za pripremu mješavina na licu mjesta bila je “stand by” buster pumpa Dräger 200 uK).

Osim unaprijed pripremljenih banaka raskova mješavina za ronjenje trimix 16 (16 % O2 , 42 % He, 42 % N2) i nitrox 40 za dekompresiju, na palubi radnog broda bilo je u pripravnosti 50 boca helija od 50 litara i 40 boca kisika od 40 litara, sve punjeno na 200 bara.

Cjelokupna tehnologija ronjenja i rekompresije izvođena je prema standardima US Navy Diving Manual, Volume 2, Mixed Gas Diving, NAVSEA O994-LP-001-9020. Ronilo se tehnologijom kratkotrajnog dubinskog ronjenja pomoću maske slobodnog protoka (Kirby Morgan Band KMB-10). Ronilo se iz ronilačkog zvona, dva ronioca u paru, jedan je bio poslužitelj u zvonu, drugi je radio izvan zvona na dnu. Boravak izvan zvona trajao je 40 minuta. Dekompresija se izvodila u zvonu na suhom pomoću nitroxa 40, odnosno kasnije, kada se zvono spajalo na palubnu profilaktičku dekompresijsku komoru, s čistima kisikom preko BIBS-a tipa Dräger tipa SAA-1. Naravno, prije svakog zarona radio se test trimixa na pp O2 pomoću prijenosnog analizatora tipa Servomex.

Na samoj poziciji potonuća broda, odnosno na radnoj dubini od 82 metra izvedeno je oko 150 zarona, što iznosi efektivno 100 sati, odnosno 4,16 punih dana. Obično se takvi složeni ronilački poslovi izvode u saturaciji koja je mnogo skuplja nego tehnika kratkotrajnog dubinskog ronjenja. Mješavine za ronjenje pripremane su u Institutu za pomorsku medicinu u Splitu i dopremane brodovima na poziciju ronjenja. U to vrijeme niti jedna tvrtka u ondašnjoj državi Jugoslaviji nije prodavala helij, već ga je Brodospas morao nabavljati u susjednoj Italiji (SOI – Societa ossigeno Italia, Ravenna) po cijeni od 7,9 dolara za metar kubični.

U ostalim fazama podizanja, na dubinama od 55 metara i 30 metara korištena je ista oprema, ali se ronilo na zrak.

Potrebno je naglasiti da tijekom cjelokupne akcije podizanja Brigitte Montanari nije zabilježen niti jedan ronilački udes u smislu dekompresijskih oboljenja i slično.

Plava vrpca Vjesnika za pothvat godine na moru

Za uspješno izvršenu cijelu akciju ronioci i ostali sudionici ovog spašavanja godine 1988. dobili su kolektivno priznanje “Plava vrpca Vjesnika” za pothvat godine na moru.

Cjelokupnom akcijom u svim fazama podizanja neposredno i posredno rukovodio je tadašnji direktor Brodospasa ing. Drago Tudić. On je kao prvi zapalio baklju kroz koju je sagorijevao nakupljeni plin s tankera i tom prilikom zaradio je opekline (smrzotine) na rukama – doživotna uspomena na vađenje Brigitte Montanari.

Projekt podizanja i sve nužne proračune izradio je dipl. ing. Ivan Pečar koji je ujedno neposredno rukovodio akcijom podizanja. Dokaz vrhunske točnosti njegovih proračuna su cilindri koji su nakon podizanja broda isplivali na površinu s rezervom uzgona od samo nekoliko desetaka tona.

Rukovodilac podvodnih radova bio je ing. Franjo Zeljak, a rukovodilac ronilačke ekipe Milan Peternjel. Dubinski ronioci koji su neposredno ronili i radili na dnu u svim fazama podizanja bili su (uz navedene rukovodioce): Dragan Marijan, Miroslav Jeričević, Božo Katušić, Boro Vujević, Ante Vujević, Mirko Perić, Vlado Šabić, Branko Abramović, Drago Rajčić, Aldo Kovo, Ivica Jelaska i Jakiša Petrov. Poslužitelj ronilačkih kompresora bio je mehaničar Drago Šafar. Liječnik ronilačke ekipe za cijelo vrijeme izvođenja radova bio je prof. dr. Stracimir Gošović. Zapovjednici matičnog broda ronilaca dizalice Dvainka bili su Nedo Vulas i Roko Lučin. Tijekom cijele akcije podizanja Brigitte Montanari korišteno je niz ostalih brodova i dizalica Brodospasa, kako u fazi sidrenja poligona za rad, tako u fazama podizanja i teglenja (npr. Smjeli, Dubrava, Veli Jože, Silni, Kastor, Rezač, Vihor, B-21 i drugi).

S današnje vremenske distance možemo slobodno ustvrditi kako je jedinstvena, visoko rizična akcija podizanja broda Brigitta Montanari bila najveći ronilački pothvat na našem dijelu Jadrana sve do danas (s obzirom na dubinu ronjenja, broj zarona, tehničku složenost posla i uspješnost izvršenja).

Više o najvećem ronilačkom pothvatu na našem dijelu Jadrana uz mnoštvo zanimljivih detalja možete pročitati u desetom broju SCUBAlife magazina.