Nakon pet godina istraživanja znanstvenici s Novog Zelanda prikupili su nevjerojatne podatke o ovom morskom psu: roni dublje, pliva dalje, hrani se divovskim lignjama i ne voli hladnu vodu
Morski pas dužine 4,8 metara nazvan Shack, zaronio je na dubinu od 1200 metara i zbunio sve znanstvenike na samom početku NIWA-inog projekta; do sada se smatralo da morski psi ne prelaze dubinu od 900, maksimalno 1000 metara. Projekt dr.sc. Malcolma Francisa trajao je pet godina, a rekordni zaron jednog od 25 jedinki ovih morskih pasa koje se pratilo putem transmitera, bio je tek početak. Sljedeće otkriće u potpunosti je srušilo uvjerenje o velikom bijelom kao priobalnom grabežljivcu. Od 19 morskih pasa koji su imali transmitere za praćenje radijusa kretanja, 18 ih je vrlo brzo napustilo lokaciju označavanja i krenulo u toplije tropske vode gdje su se zadržali od rujna do travnja na „ljetnim“ zimskim praznicima. Tek jedna jedinka se ponašala u skladu s dosadašnjih znanstvenim pretpostavkama o navikama ovih morskih pasa. Ovaj podatak je iznenađujući tim više kada ga se stavi nasuprot dosadašnjeg uvjerenja da veliki bijeli spada u „hladne“ morske vrste.
Prilikom tog izleta u tropske vode, jedna od jedinki prešla je udaljenost od čak 3300 kilometara, što se svrstava u ozbiljne migratorne udaljenosti. Prilikom tih putovanja niti jedan veliki bijeli iz testne skupine nije prešao ekvator, a najjužnije su otplivali do Nove Kaledonije. Prilikom svojih putovanja u prosjeku su dnevno prelazili 150 kilometara, a udaljenost od Novog Zelanda do Australije su prevalili za samo tri tjedna. Prilikom putovanja sve jedinke su zaranjale na velike dubine i to na lokacijama koje su poznate kao staništa divovskih lignji. Znanstvenici tvrde da su ti zaroni vezani uz lov na hranu te se čini da divovske lignje ne vode epske borbe samo s kitovima ulješurama. Prilikom svojih putovanja veliki bijeli se kretao kroz temperaturne razlike od tri do 27 stupnjeva celzijusa.
I nakon ovog istraživanja ostaje još puno neotkrivenih podataka o ovoj fascinantnoj vrsti morskog psa. Poput pitanja, kako se ponašaju u prisustvu drugih velikih bijelih morskih pasa s drugih matičnih područja i odvijaju li se tom prilikom teritorijalne borbe. Na to i mnoga druga pitanja moraju odgovoriti nova istraživanja, koja nisu niti jeftina, a niti jednostavna. Na početku ovog istraživanja označeno je 25 morskih pasa; nakon dva tjedna 4 transmitera su odmah prestala funkcionirati, a cijena jednog transmitera iznosi pet tisuća dolara. Dobar dio transmitera nikada nije izvršio prijenos podataka. Naime, nakon nekog vremena, transmiter se odvaja od morskog psa i počinje emitirati prikupljene podatke, ali uspješan prijenos moguć je tek nakon što izroni na površinu. Ukoliko ga ne ošteti neko plovilo, tada ga „samo“ još treba pronaći na nekoj zabačenoj plaži. Kako se postavlja transmiter na velikog bijelog morskog psa? Pa, ne baš jednostavno, no to je već druga tema (video niže).
Nova istraživanja su već krenula, a autor ovog istraživanja koje je srušilo mnoge znanstvene postavke o velikom bijelom, dr.sc. Malcolm Francis već je krenuo s novom istraživačkom ekspedicijom, no kao i uvijek, na rezultate treba pričekati.
