Tek 1996. godine međunarodna organizacija za standardizaciju ISO uvela je standarde koje satovi moraju zadovoljiti da bi ih se nazvalo ronilačkima, odnosno vodootpornima.
ISO sustav zabranjuje korištenje termina vodootporan za sat koji nije prikladno testiran. Važno je znati da satovi definirani ranijim certifikatom ISO 2281 nisu ronilački, nego su u praktičnom smislu satovi koji neće prestati raditi ako ih poškropite vodom, a na njima ćete vidjeti natpis “Water resistant”. Dakle, da bi sat bio ronilački mora imati standard ISO 6425. Ovi su satovi statički testirani u vodi na dubinama koje su za 25 posto više od one kojoj deklariraju nepropusnost. To znači da će sat na kojem piše da je vodonepropustan do 200 metara podnijeti i dubinu od 250 metara, ali ako se ne giba.
Svaki pojedini primjerak ronilačkog sata mora biti testiran. Dakle, ne testira se samo jedan primjerak iz neke serije, već je svaki pojedini ronilački sat prošao test vodootpornosti. Sam test sastoji se od nekoliko faza. Prva je ubacivanje sata u vodu na 30 centimetara dubine kroz period od 50 sati. Zatim ga se ubacuje u vodu na dubinu koja je za 25 posto veća od one koju proizvođač želi deklarirati. Taj uron traje 10 minuta, a pri tome su kruna i gumbi za upravljanje funkcijama sata opterećeni s dodatnom silom od pet Newtona. Sat se potom uranja u 30 centimetara vode i rapidno se mijenja temperatura. Prvo je pet minuta temperatura vode 40 °C, zatim se pet minuta spušta na 5°C, a zatim opet vraća na još jednu petominutnu seansu na 40°C. Razmaci između testova ne smiju biti duži od minute, a nakon toga sat ne smije pokazati nikakve naznake vlage ili kondenzacije. Krajnji je test za dobivanje certifikata potapanje sata na deklariranu dubinu uvećanu za 25 posto čitava dva sata, pri čemu se sat na punu dubinu mora dovesti u roku od jedne minute. Odmah potom (u roku od jedne minute) sat se stavlja u podtlak od 0,3 bara i mora to izdržati sljedećih sat vremena bez znakova prodora i najmanje količine vode. Svi testovi, osim onih na grijanje i hlađenje, provode se na temperaturama između 18 i 25 stupnjeva Celzija. Činjenica da je pri svakom testiranju potrebno prebaciti deklariranu dubinu za 25 posto daje sigurnosnu rezervu kod kretanja sata i različite gustoće vode koja nastaje zbog različitog saliniteta. Tek kada sve to prođe, proizvođač može reći da je napravio ronilački sat!
Danas je stvar prestiža imati sat koji može podnijeti veliku dubinu. Ipak, proizvođači vrlo rijetko rade satove koji su otporni na više od 1000 metara dubine. Prvi razlog zato je to što je to besmisleno – nitko ne roni tako duboko. Drugi razlog je estetski. Naime, sat koji može podnijeti ekstremnije dubine mora imati prilično debelo staklo i kućište, a onda je sve samo ne elegantan, a budimo iskreni, vrhunski sat se bira tako da bude reprezentativan. To danas prihvaćaju svi proizvođači pa se standardna vodootpornost za vrhunski ronilački sat kreće oko 500 metara dubine. Naravno, danas postoje i modeli mehaničkih ronilačkih satova koje se diče većom vodootpornošću, ali je smisao takvih ekstremnih performansi najčešće marketinški.
