Neki ljudi imaju nepopravljivu volju za čišćenjem i zaštitom okoliša. Drugi pak nepopravljivo uništavaju taj isti okoliš, iako su svjesni da od njega žive i zbog samih sebe od njega tako prljavog i zagađenog obolijevaju i umiru. Ronioci su najvećim dijelom ljubitelji i zaštitnici prirode.
Naravno, ne računajući one koji nemilice “tuku” prstace, izlovljuju sve što vide ili svjesno sudjeluju u drugim podvodnim nepodopštinama. Onaj veći, prirodi i ljepoti sklon dio učestalim eko akcijama čisti podmorje od posljedica bezobzirnog korištenja mora kao velike kante za smeće. Njihovu volju se, ponekad, bezobrazno koristi za volontersko (tako je jeftinije onima koji tim područjem komercijalno upravljaju) čišćenje luka, kanalizacijom i otpadnim vodama opterećenog gradskog priobalja i slično. Rone u svojoj opremi, namijenjenoj rekreativnom ronjenju, nedovoljno zaštićeni od fekalnih, kemijskih, ponekada i radioaktivnih zagađivača. Nije, stoga, neobično ni rijetko da se nakon toga naglo povećaju zdravstvene tegobe sudionika u tom spašavanju okoliša. Infekcije uha, nosa, sinusa, upale očiju, kožne bolesti, najčešće su pojave koje te ronioce vode k liječnicima. I na neko ih vrijeme udalje od njihove najveće ljubavi, ponekada i posla.
Komercijalni ronioci, ne priučeni i povremeni, već oni s kompletnom edukacijom i odgovarajućom robusnijom opremom i maskom za cijelo lice, u svojim aktivnostima znaju da će biti u situacijama koje uz odgovarajuće tjelesne i zdravstvene predispozicije zahtijevaju i osobitu pozornost i preventivu. Međutim, oni nisu jedini profesionalci koji se suočavaju s ozbiljnim opasnostima u vodama onečišćenim toksičnim i biološkim agensima. Znanstvenici ronioci, ronioci sustava javne sigurnosti (HGSS, vatrogasci, vojska, policija) suočavaju se s istim rizicima i obično su bitno manje zaštićeni od komercijalnih ronilaca spremnih suočiti se s tvarima koje mogu izazivati teške zdravstvene posljedice pa i smrt. A u spomenutim eko akcijama tu su još i rekreativni ronioci s “običnom” opremom i potpuno nezaštićeni.
Jedan pripadnik vatrogasne jedinice u Ohiju koja je zadužena za posebne operacije (spašavanje iz vode) prije nekoliko godina bio je izložen nečemu u lokalnoj rijeci što je uzrokovalo gljivičnu infekciju, uzrokujući depigmentaciju velikih dijelova njegove kože. Liječenje je provedeno vrlo moćnim lijekom s potencijalom za ozbiljno oštećenje jetre. Uz to, gljivična se infekcija prenijela i na članove obitelji, uključujući i dvogodišnje dijete. Srećom je liječenje završilo dobro. No, od tada njegova postrojba nakon svakog rizičnog ronjenja slijedi kompletnu proceduru dekontaminacije. Pitam se, kako je (i je li uopće) provedena dekontaminacija ronilaca nakon nedavne eko-akcije čišćenja jedne naše velike luke. A znam za nezanemarive posljedice koje se sada saniraju.
Ronjenje u zagađenim vodama trebali bi obavljati samo za to educirani i opremljeni komercijalni ronioci, a nikako ne ekološki svjesni volonteri. Nužna oprema za takva ronjenja podrazumijeva maske za cijelo lice, suha odijela od vulkanizirane gume i adekvatne suhe rukavice, što je minimum zaštite od gotovo svih bioloških opasnosti, kao i od mnogih kemikalija.
Jedan od glavnih problema ronjenja u zagađenim vodama je da su kontaminanti često suspendirani u vodi oko ronioca. Neke kemikalije, lakše od vode, mogu plutati na površini, a druge – teže od vode (obično s prisustvom teških metala) – obično se koncentriraju pri dnu. Ali biološki agensi su suspendirani i mogu proći do tijela kroz bilo koju slabu točku ronilačke opreme.
Po preglednoj studiji koja je obuhvatila 19 istraživanja provedenih u bogatim zemljama – SAD-u, Velikoj Britaniji, Španjolskoj i Norveškoj, objavljenoj u časopisu International Journal of Epidemiology, kupači su izloženi za 86% većem riziku od nekupača za obolijevanje od respiratornih bolesti, bolesti uha i očiju te infekcija probavnog trakta bakterijama indikatorima fekalnog onečišćenja poput enterokoka i Escherichije coli.
Nažalost, gotovo da ne postoji niti jedna čovjekova djelatnost bez nepovoljnog utjecaja na kvalitetu vode. Otpadne tvari mogu se pojaviti u tekućem, krutom i plinovitom obliku. Zagađenje voda najčešće je posljedica ispuštanja otpadnih voda koje dospijevaju u vodotokove, onečišćujući pritom podzemne vode i priobalno more u koje se vodotoci ulijevaju.
Prema načinu unošenja u vodne ekosustave razlikuju se točkasti (koncentrirani) iz pojedinačnih, konkretnih izvora poput kanalizacijskih cijevi i industrijskih odvoda i raspršeni (difuzni) izvori zagađenja kao što su asfaltne površine, gnojivo, insekticidi i pesticidi s obradivih površina (detektirana je iznimno prekomjerna uporaba, osobito glifosata) te zagađenje iz zraka (atmosfersko taloženje) u obliku kiše i finih čestica. S otpadnim vodama iz gradova i industrijskih postrojenja u rijeke, jezera i more ulaze različite masnoće, šećer, bjelančevine, antibiotici, hormoni, konzervansi, bojila, krv, meso, kosti, deterdženti, sapuni, škrob, celuloza, ljudski i životinjski izmet (u nekim urbanim sredinama pojavio se ozbiljan problem zoonoza od kućnih ljubimaca), spojevi sumpora, dušika i ugljikovodika. Industrija (kožna i tekstilna, drvna, metalna, rudnici…) zagađuje vode ljepilima, sulfatnim lužinama, arsenom, kromom, živom, ugljenom prašinom, olovom, solima, željeznom i bakrenom pilovinom i drugim štetnim agensima.
Patogeni mikroorganizmi u zagađenim vodama mogu kod ronilaca izazvati infekcije, u prvom redu crijevne zarazne bolesti, a uzročnici su najčešće Campylobacter (najčešći razlog zaraze pri putovanjima u zemlje u razvoju), Vibrio cholerae (kolera), Salmonella (gastroenteritis i trbušni tifus), Escherichia coli, Shigella dysenteriae (dizenterija), Enterokok… Zagađivanje iz točkastih izvora (lokaliziranih i definiranih) mogu se lako kontrolirati, dok raspršeni izvori predstavljaju veći problem. Ipak, svjedoci smo čestih noćnih ispuštanja zagađivača u vodu i zrak – “kad nitko ne vidi”.
Osobno sam pokušao ukazati na konkretne takve primjere, no “inspekcija je utvrdila da nema povećanog zagađenja”, iako je ono prostim oko vidljivo. Vegetacijske zaštitne zone (biljni zaštitni pokrivač) smještene uzduž obala i močvare predstavljaju učinkovitu kontrolu raspršenih izvora zagađenja koja potječu od ispiranja sliva. No, prirodni vegetacijski pokrov obilato se uništava, močvare isušuju, osobito u priobalju, a s betonizacijom raste i broj septičkih jama.
Otpadne vode domaćinstava koje nisu spojene na sustave javne odvodnje, već se rješavaju putem nepropisno izvedenih septičkih jama, smatraju se također raspršenim izvorom zagađenja, uzrokuju zagađenje podzemnih voda i priobalnog mora te se stoga naselja bez kanalizacije smatraju glavnim izvorom onečišćenja podzemnih voda ovih prostora (sjetimo se zagađenja u Stonskom zaljevu ovog ljeta). Stalni izvor fekalnog onečišćenja također su i stare i propusne kanalizacijske cijevi. Liječenje infekcija ušiju i očiju, kožnih ili respiratornih iritacija, alergija i bolesti probavnog sustava najčešće se liječe tjednima pa i mjesecima, ponekada s trajnim posljedicama.
Više o zdravstvenim rizicima i opasnostima ronjenja u zagađenim vodama pročitajte u 38. broju SCUBAlife magazina (prosinac 2019./siječanj/veljača2020.)
Dr. Mario Franolić je specijalist hitne medicine, liječnik podvodne i hiperbarične medicine, mentor u Zavodu za podvodnu i hiperbaričnu medicinu KBC Rijeka i pripadnik HGSS-a sa zvanjem gorskog spašavatelja te instruktor Komisije za medicinu spašavanja HGSS-a.
